Bezuvjetna ljubav – Psihologija odnosa prema sebi i drugima

Kada upalimo TV, ili otvorimo internet – nerijetko vidimo krize, nesuglasice, previranja – haos. Ne čudi me da se neki ljudi čak zapitaju ima li naš svakodnevni život uopšte više smisla? Danas je skoro pa postalo nužno tražiti osjećaj smisla, ispunjenja i mira. Usred svog ovog vanjskog pritiska pokušavamo se osjećati dobro – u vezi sa sobom, u vezi s tim gdje se nalazimo. Ali ,ponekad, što više tražimo mir, čini se da je taj mir sve dalje.

Vjerovali mi ili ne, ali nikada prije nisam čula da se riječ ljubav toliko često izgovara. Izgleda da smo svi željni ljubavi. Pored toga, sve češće čujem kako je ključ rješenja u ovakvim situacijama bezuvjetna ljubav. Ne kao apstraktni ideal, već kao nešto duboko lično. A onda se pitamo šta je ta bezuvjetna ljubav. Bezuvjetna ljubav prema sebi definiše se kao povratak sebi i u sebe.

Mislim da nema teme o kojoj se više pisalo, pjevalo i govorilo otkako postoje pisani zapisi. Ipak, često se govori o različitim pojmovima, a misli se na jedan pojam – ljubav. Bezuvjetna ljubav i uvjetovana ljubav su potpuno dva različita pojma. Što nam je današnji život brži i čini se da život prolazi pored nas, mislim da većina nas živi i razmišlja nesvjesno na razini uvjetovane ljubavi.

Uvjetovana ljubav se može prepoznati po frazama kao što su: „Ako ovo postignem, onda mogu biti zadovoljna i drugi me vide i vole.“ Ili: „Ako sam uvijek spremna za druge, oni me cijene, onda sam potrebna i oni me vole.“

Ali, šta ako nismo postigli ono što smo htjeli, ili ako nas niko ne cijeni? Moramo li se onda mrziti? Za mnoge ljude upravo je to najteži dio – puštanje tih mentalnih obrazaca gdje ljubav povezuju s vanjskim uslovima. Jer ti vanjski uslovi nas drže zarobljenima u začaranom krugu sumnje i nesigurnosti. Ono što se danas činilo dovoljnim, sutra već izgleda premalo. Ili imamo osjećaj da niko ne vidi šta radimo za druge.

Bezuvjetna ljubav, s druge strane, donosi mir. Ne kao krajnju tačku koju moramo dostići, već temelj na kojem možemo dalje graditi. Bezuvjetna ljubav možda djeluje misteriozno, ali psiholozi i istraživači mozga počinju polako otkrivati šta se krije iza nje. Ne radi se o savršenoj harmoniji ili beskrajnom samožrtvovanju, već o stabilnom stavu. Dozvoljeno nam je da postojimo takvi kakvi smo, bez obzira na postignuća ili greške. Taj osjećaj ima biološku osnovu, raste u vezama i može se praktikovati u svakodnevnom životu. Bezuvjetna ljubav nije savršenstvo. Radi se o vrednovanju sebe upravo onakvima kakvi jesmo sada – sa svime što još trebamo naučiti, izliječiti ili otpustiti.

Ovo zvuči jako jednostavno, ali zapravo zahtijeva upornost. Zahtijeva istu ljubaznost prema nama samima koju bismo pokazali nekome drugom kada taj neko prolazi kroz teško vrijeme.

To je stav koji ne ovisi o tome koliko dobro radimo ili koliko priznanja primamo. To je izbor da podržavamo sebe, čak i kada nam je teško. A ovo počinje otpuštanjem ideje da prvo moramo nešto „dokazati“ da bismo bili vrijedni ljubavi – sebi ili svijetu oko sebe.

Možda mislite: ako sve pustim, hoće li išta više postojati i hoću li išta više imati? Ali upravo tu leži paradoks. Što manje forsiramo, to smjer postaje prirodniji. Mene su učili da ne idem linijom manjeg otpora, jer je to kao bilo za slabiće. Kroz svoj život sam primijetila da to nema nikakve veze s tim biti slab. Linija manjeg otpora nije isto što i odustajanje.

To je upravo poziv da slijedimo ono što se osjeća lakše, umjesto da stalno idemo protiv sebe. Prema zakonu privlačenja, jačamo ono na što se fokusiramo. Pa zato, što više pažnje posvećujemo onome što se osjeća dobro – malom ili velikom – to više sebi dozvoljavamo da ostanemo na toj frekvenciji. Ne zato što „moramo“, već zato što je to takav tok. Dublji sloj bezuvjetne ljubavi se otkriva kada naučimo slušati ono što se osjeća bez napora. Ne zato što je uvijek ugodno – već zato što se osjeća ispravno. Linija manjeg otpora nije ravna linija. To je smjer u kojem dišemo umjesto da se borimo. To također znači da se moramo manje fokusirati na ono što „trebamo“ raditi, a više na ono što nam tiho donosi mir.

Lijepo je povezati ljubav s dokazom. S ponašanjem drugih. S uspjehom. Ali to sidro se često pokaže nepouzdanim. Jer šta ako se to prepoznavanje ne ostvari? Ili ako naš rezultat odstupa od onoga čemu smo se nadali?

Bezuvjetna ljubav zahtijeva da ostanemo čvrsti, čak i kada vanjski svijet ne sarađuje. Ne iz tvrdoglavosti – već zato što naši osjećaji više ne moraju ovisiti o tuđoj reakciji ili savršenom scenariju.

U vezama bezuvjetna ljubav postaje pravi izazov. Koliko god smo s nekim u vezi, moramo se pitati kako ostati vjerna sebi, bez distanciranja od druge osobe. To zahtijeva hrabrost. Jer znači da više ne dopuštamo da naše samopoštovanje ovisi o tome kako se neko drugi ponaša prema nama. Ne trebamo činiti svoju sreću ovisnom o tuđem odobravanju. To daje slobodu u vezi. Na primjer, ja od svog muža ne tražim potvrdu da sam dobra – ja u našem braku tražim prostor da budem svoja. Isto naravno to uzvraćam njemu.

Bezuvjetna ljubav zvuči veličanstveno, ali se oblikuje u malim, često neupadljivim odlukama. U vezama se radi o tome da se druga osoba nastavi doživljavati kao ljudsko biće, a ne kao zbir dosadnih osobina.

Meni moj muž nije dobar zato što dobro zarađuje ,ili zna pospremiti iza sebe. On je meni dobar kada vidim da je zadovoljan, da se snalazi u svojim izazovima i kada mene podržava u mojim izazovima. Kada ja njemu ili on meni postavimo pitanje: „Kako si zapravo?“ – to može sadržavati više bezuvjetne ljubavi nego deset skupih poklona. Radi se o bliskosti i o tome da ostanemo emocionalno prisutni kada druga osoba posustaje, čak i ako je to neugodno ili nezgodno.

Isto važi i za roditelje koji pomažu djetetu da pronađe riječi za haos u svojoj glavi nakon izljeva bijesa, umjesto da ga jednostavno kažnjavaju.

Nastavnik koji kasnije razgovara s ljutitim učenikom odvojeno, ne da bi mu dokazao da nije u pravu, već da bi čuo priču koja stoji iza izljeva ljutnje.

Svaki novi dan zaslužujemo svi na isti način. Nažalost, svi smo ograničeni i ranjeni vlastitim ranama, ponekad umorni ili uplašeni. Zato trebamo trenirati da osjetimo bezuvjetnu ljubav od drugih i da je mi dajemo drugima. Bezuvjetna ljubav je smjer u kojem možemo iznova i iznova praviti male korake – u načinu na koji gledamo svog partnera, svoju djecu, roditelje, susjede i, naravno, prije svega ne zaboravljajući sebe.

Sunce ponovo izlazi, bez obzira na to šta smo rekli ili učinili jučer. Možda je bezuvjetna ljubav, u ljudskom obliku, upravo to – volja da pustimo malo svjetlosti da padne iznova i iznova, čak i na mjesta koja bismo radije preskočili.