Put ili životna sudbina me navela u Holandiju. Novi početak, novi običaji. Novi izazovi… Moja devetogodišnja kćerka i ja smo bile same u nepoznatom svijetu. Bila sam opet puna strahova. Ko se od nas nije susreo sa tom emocijom “STRAH”? Kroz različite studije i autore sam shvatila da postoje dvije osnovne emocije: LJUBAV i STRAH.
Ja sam u tom momentu balansirala između te dvije emocije. Osjećala sam neizmjeran strah od nepoznatog, bez znanja jezika i u drugim društvenim normama. Istovremeno sam osjećala da imam jedino ogromnu ljubav prema svom djetetu i da iz te ljubavi moram da crpim snagu za sebe i nju.
Iz straha ljudi imaju predrasude, napadaju, osjećaju se nesretno, zatvaraju se u sebe. I ja sam htjela da napadam, da se svađam. Ali, koga sam mogla da napadam, bile smo samo nas dvije. I nisam željela da se osjećamo nesretno. Nisam htjela predrasude i nisam htjela da se zatvaram u sebe.
Mi svi imamo osjećaj straha i najčešće ne želimo da pričamo o njemu. Ne želimo da ga dijelimo s drugima, jer nas prati osjećaj stida. I ja sam se stidjela pred svojim djetetom. Koliko god bila već devet godina majka, opet sam bila toliko uplašena i htjela sam se sakriti u neku mišju rupu, da me niko ne vidi i da ja nikog ne vidim. Bilo me strah i stidjela sam se istovremeno, jer sam mislila, ako se plašim, kako ću njoj biti uzor?! Onda sam joj loša majka.
Kada bi me pogledala svojim znatiželjnim očima, nisam mogla ništa drugo nego da joj budem iskrena. Ona me slušala kao da razumije svu situaciju u kojoj se nalazimo. To mi je davalo snagu. Nisam dozvolila da taj strah vlada nama dvjema. Ništa mi nije drugo preostalo nego da joj priznam da se i ja bojim svega novoga. Činilo mi se da bi je moja laž da se ne bojim samo još više uplašila.
Valjda sam tada trošila i one rezerve ljubavi koje sam dobila u ranom djetinjstvu od roditelja. Vremenom sam dobila ogromno samopouzdanje koje sam sama izgradila, a imam i urođenu tvrdoglavost. To mi je davalo snagu. Glavni moto mojoj kćerki i meni je bio: ”Nismo jadne!”.
Pošto sam bila nagrađena materinstvom, moje frustracije o nekim mojim problemima su se smanjile na minimum. Počela sam sve više da vjerujem u neku veću silu u Univerzumu. Osjećala sam sve više tu silu, energiju i prisutnost. To se razlikovalo od onoga kako je moja baka Dalmatinka interpretirala.
Kako bilo da bilo, davalo mi je mir. Imala sam neku svoju relaciju sa Univerzumom, sa Bogom. Moja kćerka i ja smo se nekako trudile uhvatiti život u svoje ruke, organizovati i svjesno doživljavati svakodnevnicu. Držale se jedna druge. Bile smo sretne. Ona je uživala u svojoj školi, a ja u svojoj, gdje sam učila jezik. Dan bi počinjale sa zahvalnošću za sve sto nam je omogućeno, te za sve šanse koje imamo.
U našoj emociji smo bile najbogatije osobe na svijetu. Pa smo tako imale osjećaj da nam se otvaraju sva vrata koja želimo da otvorimo. Usuđivale smo se sa nekom djetinjastom znatiželjom i elanom upuštati se u avanture i izazove.
Ona je imala svoje snove šta želi da postane u životu i tražila je puteve kojima treba da ide. Koračala je i borila se za sebe u svojim sopstvenim cipelama. Ja sam joj jedino mogla ponuditi majčinsku ljubav i ogromnu vjeru da ona to može.
Danas sam ja ponosna majka na nju kao osobu. Ponosna na nju jer radi sve za sebe i za druge iz srca. Jednostavno sam ponosna i zahvalna da me izabrala da joj budem majka. I moj životni put je bio, i još uvijek je posut vjerom u dobro i vjerom da nam je svako iskustvo dato kao lekcija. Vodio me i još uvijek vodi neizlječivi optimizam.
Ovaj tekst je odlomak iz knjige “Život”, koju možete kupiti klikom na ovaj link.
O Autoru
Leave a Comment
You must be logged in to post a comment.