Svi smo barem jednom pali, i to najčešće ne filmski dramatično, već tiho, bez svjedoka. U vlastitim četiri zida, s glavom na jastuku dok se oko nas odvija život. Pad se događa različito — nekad padneš s visoka, nekad iz tišine, a nekad zbog umora koji se godinama taložio. Nekad padneš jer nisi znao drukčije, nekad jer si predugo čekao da se nešto samo od sebe promijeni, a nekad i zato što si vjerovao da moraš sve sam.
Padovi nas ne definiraju, ali nas nečemu nauče — ako im to dopustimo. Najteži su oni unutarnji padovi, kada više ne prepoznaješ sebe, kada se probudiš ujutro i osjetiš rupu u prsima. Kada ti se tijelo čini teško, a dan dug kao godina. Kada više ne znaš što te veseli, a sve što inače voliš izgubi okus. Kada imaš osjećaj da se sve nepopravljivo porušilo.
“Iz ruševina se najbolje vide zvijezde.”
— Viktor Frankl
U mom životu, 2008. godina bila je prekretnica, ali ne ona pozitivna. U tom periodu, rad na sebi i upoznavanje sebe bili su mi totalna nepoznanica. Moj fokus bio je na poslu i zadovoljavanju tuđih potreba i očekivanja. U nepunih šest mjeseci moj se svijet doslovno raspao. Izgubila sam u kratkom roku obitelj kakvu sam poznavala i živjela, posao, sigurnost i sve svoje planove za budućnost. Sve se počelo rušiti ispred mene poput domina, i nije bilo načina da se zaustavi dok i posljednja kockica ne padne. Sa njom sam uronila u duboku tugu i depresiju.
Pokušala sam se boriti svim silama, onako kako sam tada znala — bijesom, ljutnjom, strahom. Onako kako sam naučila do tada. No, kada shvatiš da su se temelji i stupovi tvog cijelog postojanja uzdrmali, popucali i srušili, zrak mi se oduzeo iz pluća i ostala sam nepomična. Zamrznuta u vremenu koje više nije postojalo, pokušavala sam zadržati iluziju života kojeg više nema — u svojoj glavi i u očima drugih.
Osjećala sam se ljuto, bijesno, posramljeno, izigrano, prevareno. U tim trenucima nisam znala za Maslowljevu piramidu. Kasnije sam saznala da sam se sama našla na samom dnu iste. U tom trenutku regredirala sam na zadovoljenje osnovnih fizičkih potreba. Morala sam naći način kako preživjeti. Sve tužbe koje su stizale, ljudi koji su kucali na vrata i dolazili po svoje, koje nisam poznavala niti znala što žele — trebalo mi je dugo vremena da razumijem da sama sebi moram pomoći i da, iako sam bila žrtva, morala sam se sama zaštititi.
Nakon što sam mogla napraviti prvi korak, prvi udah, krenula je i moja promjena. Promjena načina na koji razmišljam, živim, spavam, dišem, pa i krećem se. Iz današnje perspektive imam osjećaj da sam sve doslovno učila iz početka. Moj mir, moje znanje, moje vrijeme postalo mi je najvrjednije što imam i počela sam ga kultivirati nemilosrdno i sebično.
Morala sam naučiti reći ne, postaviti granice, otvoriti oči i pogledati tko sam ja i koliko sam svoju vrijednost nesvjesno gradila na temelju novca koji sam imala, posla koji sam radila, ljudi koje sam znala i onoga što sam vozila i nosila. Jer, kako je to nestalo, nestao je i veliki broj ljudi iz mog života.
To iskustvo me navelo da se gradim ponovno, stepenicu po stepenicu — ovaj put svjesno, do transcendencije. Iako sam prošla kroz pakao, sada taj bolan period u mom životu, tu crnu noć duše, gledam kao na najveći blagoslov. Jer da toga nije bilo, danas sigurno ne bih pisala vam o ovome.
Maslow je 1943. predstavio piramidu potreba, u kojoj je čovjekove potrebe složio tako da neke dolaze prije drugih jer su prioritet. Tvrdio je da ljudi mogu uistinu napredovati tek nakon što zadovolje svih pet potreba. Maslowljeva teorija sugerira da potrebe ljudi na jednoj razini moraju biti uglavnom, ali ne i potpuno, zadovoljene prije nego što se mogu prebaciti na sljedeću razinu. Vjerovao je da nezadovoljene potrebe zaokupljaju um i sprječavaju ostvarenje potreba viših u piramidi. Stoga, prema toj teoriji, ako osoba nastoji zadovoljiti samo osnovne fiziološke i sigurnosne potrebe, neće moći težiti višim potrebama za ljubavlju, poštovanjem i samoostvarenjem.
Fiziološke potrebe
Fiziološke potrebe predstavljaju same osnove našeg postojanja — zrak, voda, hrana, san, seks. Kada su te potrebe nezadovoljene, osjećamo se bolesno, razdražljivo i nelagodno. Ti osjećaji nas potiču da ih što prije ublažimo kako bismo vratili unutarnju ravnotežu. Tek kada su fiziološke potrebe zadovoljene, možemo se usmjeriti na druge, složenije aspekte života.
Fiziološke potrebe kao baza piramide:
One mogu snažno utjecati na našu percepciju i fokus. Na primjer, kada smo na dijeti i ograničavamo unos hrane, hrana postaje središnja točka naših misli i opažanja. Stalno razmišljamo o obrocima, osjećamo žudnju i teško se koncentriramo na druge stvari. Hrana doslovno preuzima naš um, jer tijelo šalje snažne signale mozgu da mu je potrebna energija. To vodi do preusmjeravanja pažnje i fokusa na pronalazak hrane.
Meni je to vrlo poznato iz osobnog iskustva. Kad sam bila na strogim dijetama, jedino o čemu sam mogla razmišljati bila je hrana — sljedeći obrok, što ću pojesti, zašto sam stalno gladna. Osjećala sam se razdražljivo i nervozno upravo zato što je moja fiziološka potreba za hranom bila neispunjena.
Taj princip može se primijeniti i na druge aspekte života, poput posla. Na primjer, radimo kako bismo zaradili novac, a novac nam je potreban da bismo zadovoljili osnovne fiziološke potrebe — hranu, smještaj, odjeću i druge potrepštine. Svjesni smo da obavljamo zadatke na poslu kako bismo dobili plaću, ali nas i nesvjesno motivira želja za preživljavanjem i osiguranjem egzistencije.
Sjećam se perioda kada nisam imala stalni posao — bila sam iznimno motivirana, radila sam naporno i često sam se dizala u dva ujutro kako bih osigurala osnovna sredstva za život. Radila sam fizički naporan posao koji nisam voljela, ali moja je pažnja bila usmjerena na obavljanje zadataka jer sam znala da mi od toga ovisi egzistencija.
Ako osoba nema riješene osnovne fiziološke potrebe, teško će imati prostora i kapaciteta za emocionalni razvoj ili bavljenje dubljim, duhovnim pitanjima. Gladni ljudi ne meditiraju — oni traže način kako preživjeti. Njihov je fokus isključivo na tome.
Pitanja za refleksiju:
- Spavam li dovoljno i osjećam li se odmorno?
- Imam li redovite obroke i pristup osnovnim uvjetima za život?
- Osjećam li fizičku iscrpljenost ili stres u tijelu?
- Ignoriram li potrebe svog tijela, jer „nemam vremena“?
Sigurnosne potrebe: preživljavanje i stabilnost
Kada su fiziološke potrebe uglavnom zadovoljene, počinjemo se sve više zanimati za pronalaženje sigurnosti, stabilnosti i zaštite. Razvijamo potrebu za strukturom, redom i jasnim granicama. Ta se potreba može očitovati kroz želju za sigurnim i ugodnim domom, stabilnim poslom ili bilo čim što za pojedinca znači osjećaj sigurnosti.
Sigurnosne potrebe snažno utječu na našu percepciju svijeta. Kada su nezadovoljene, naša percepcija može postati iskrivljena i preuveličana. Osjećaj nesigurnosti često vodi anksioznosti i strahu koji se ponekad manifestiraju kao fobije — iracionalni i pretjerani strahovi od određenih situacija, predmeta, aktivnosti ili ljudi.
Na primjer, osoba koja se osjeća nesigurno u društvenim situacijama može razviti socijalnu fobiju. Ili netko tko je doživio traumatsko iskustvo može razviti fobiju povezanu s tim — poput straha od letenja nakon avionske nesreće. U osnovi, nesigurnost pojačava osjećaj opasnosti čak i kada realna prijetnja ne postoji.
Često je korijen takvih strahova u ranom djetinjstvu: osoba koja je često bila kritizirana i ponižavana od roditelja može razviti fobiju od javnog nastupa — strah da će biti ismijana ili osuđena.
Zadovoljavanje sigurnosnih potreba, primjerice dobivanjem stabilnog posla, donosi financijsku sigurnost, predvidljivost i osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Znamo da ćemo moći platiti račune i osigurati sebi i obitelji hranu i dom. Time se smanjuju anksioznost i stres, a naš fokus može prijeći na druge životne aspekte.
Stabilan posao često nam daje i osjećaj identiteta, svrhe i pripadnosti, što dodatno povećava osjećaj sigurnosti. U radnom okruženju fokus se ponekad prebacuje na dobivanje dodatnih pogodnosti i bonusa. One pružaju zaštitu od nepredviđenih troškova i osiguravaju budućnost, što smanjuje stres i povećava zadovoljstvo poslom. Bonusi su također znak priznanja i vrednovanja od poslodavca, što može podići samopoštovanje i osjećaj sigurnosti u vlastite sposobnosti.
Kada sigurnosne potrebe nisu zadovoljene, javljaju se osjećaji nesigurnosti, anksioznosti, straha i bespomoćnosti. Osoba se može osjećati ranjivo, izloženo opasnostima i bez kontrole nad vlastitim životom. Dugotrajna nesigurnost često vodi do stresa, iscrpljenosti, depresije i drugih psihičkih poteškoća. Osim toga, stres koji proizlazi iz nesigurnosti može negativno utjecati i na fizičko zdravlje, jer slabi imunološki sustav i povećava rizik od bolesti.
Sjećam se kada sam izgubila posao, a nisam imala ušteđevinu ni plan za takvu situaciju. Cijeli moj životni plan tada se temeljio na poslovanju koje je iznenada nestalo. Osjećaj bespomoćnosti bio je toliko jak da me odveo u duboku depresiju.
Sigurnosne potrebe su temelj na kojem gradimo dalje. Kad one nisu zadovoljene, teško je napraviti korak prema sljedećoj razini razvoja. Na primjer, ako smo u vezi koja je nasilna ili nesigurna, ne možemo se usmjeriti na emocionalnu povezanost jer je naš fokus stalno na očuvanju vlastite sigurnosti. Isto vrijedi i za posao u kojem nam se stalno daje do znanja da smo lako zamjenjivi — živimo u strahu, a ljubav i osjećaj pripadnosti moraju pričekati dok taj strah ne popusti.
Pitanja za refleksiju:
- Osjećam li se sigurno u prostoru u kojem živim?
- Imam li financijsku osnovu koja mi omogućuje stabilnost?
- Brinem li o svom zdravlju na način koji podržava moje dugoročne potrebe?
- Postoji li nešto u mom životu što trenutno izaziva osjećaj nesigurnosti?
Potrebe za pripadanjem i ljubavlju – stabilnost i zaštita
Nakon što su fiziološke i sigurnosne potrebe uglavnom zadovoljene, počinjemo osjećati duboku potrebu za prijateljima, partnerom, djecom i nježnim odnosima. Žudimo za osjećajem zajedništva i pripadnosti. Imamo želju biti voljeni i prihvaćeni od strane drugih. S druge strane, ako ove potrebe nisu zadovoljene, postajemo sve osjetljiviji na usamljenost i mogu se javiti osjećaji socijalne anksioznosti.
Potrebe za pripadanjem i ljubavlju mogu utjecati na našu percepciju svijeta – na primjer, samci vs. parovi. Naša potreba za ljubavlju i pripadanjem oblikuje kako doživljavamo okolinu. Samac koji traži partnera može na vjenčanju prijatelja vidjeti samo sreću u parovima i osjećati se usamljeno. Suprotno tome, osoba u dugoj i sretnijoj vezi svijet promatra kao sigurno mjesto, gdje ima podršku i stabilnost za ostvarenje svojih ciljeva.
Na radnom mjestu, ta ista potreba se očituje kroz želju za ‘dobrim’ šefom i dobrim radnim uvjetima. Želimo se osjećati prihvaćeno, cijenjeno i povezano s kolegama i nadređenima. Dobar šef stvara pozitivnu atmosferu, daje podršku, priznaje trud i potiče timski duh. Dobar radni prostor, fleksibilno radno vrijeme i prilike za profesionalni razvoj dodatno jačaju osjećaj pripadnosti i zadovoljstva. Zaposlenik koji ima šefa koji ga sluša i podržava osjeća se angažiranije i motiviranije. U timu gdje vlada međusobno poštovanje i pomoć, radnici su sretniji i produktivniji.
Ako smo uskraćeni za ljubav i pripadanje, to može dovesti do duboke usamljenosti. Usamljenost nije samo fizička izolacija, već i emocionalni osjećaj da nemamo nikoga s kim možemo podijeliti svoje misli, osjećaje i životna iskustva. Dugotrajna usamljenost može ozbiljno narušiti naše mentalno i fizičko zdravlje – uzrokujući depresiju, anksioznost, slabiji imunitet i druge zdravstvene probleme.
Pitanja za refleksiju:
- Osjećam li da imam osobe s kojima mogu biti iskren/a i autentičan/na?
- Doživljavam li bliskost i podršku u svojim odnosima?
- Osjećam li se usamljeno, isključeno ili previše zatvoreno prema drugima?
- Kakav je moj odnos prema sebi kada sam u vezi s drugima?
Potrebe za poštovanjem – odnosi i povezanost
Ova teorija pretpostavlja da su osnovne fiziološke, sigurnosne te potrebe za ljubavlju i pripadanjem uglavnom zadovoljene. Maslow je istaknuo dvije verzije potrebe za poštovanjem – niže i više.
Niže potrebe za poštovanjem uključuju želju za poštovanjem od drugih – statusom, slavom, priznanjem, pažnjom, ugledom, zahvalnošću, dostojanstvom pa čak i dominacijom. Primjer iz svakodnevnog života: kupujete li skupe stvari samo da bi vas drugi gledali s poštovanjem?
Viši oblik potrebe za poštovanjem odnosi se na samopoštovanje – osjećaje poput samopouzdanja, kompetencije, postignuća, majstorstva, neovisnosti i slobode. Maslow je smatrao da je ovaj oblik poštovanja „viši“ jer ga je teže izgubiti nego poštovanje od drugih, a s tim se i ja slažem.
Potreba za poštovanjem
Vlastita vrijednost i priznanje mogu utjecati na našu percepciju – na primjer, osjećaj „Ne dobivam poštovanje“. Kada ne osjećamo da nas drugi poštuju, naš pogled na svijet i na sebe samima može postati iskrivljen. Počinjemo primjećivati (ili mislimo da primjećujemo) znakove nepoštovanja u svakoj interakciji. Postajemo preosjetljivi na kritiku, omalovažavanje ili ignoriranje. Čak i neutralne izjave možemo protumačiti kao znak nepoštovanja.
Takva iskrivljena percepcija može donijeti negativne emocije poput ljutnje, ogorčenosti, tuge i srama. Osim toga, može narušiti naše odnose, jer postajemo sumnjičavi, obrambeni ili agresivni prema drugima.
Osjećaj poštovanja i samopoštovanja raste i kada dobro obavljamo posao, jer to potvrđuje naše sposobnosti, kompetencije i vrijednost. Kad postižemo ciljeve, dobijamo priznanje od drugih i vidimo pozitivne rezultate vlastitog rada, osjećamo se ponosno, samouvjereno i kompetentno.
Posljedice uskraćenosti poštovanja
Ako smo dugoročno uskraćeni za poštovanje od drugih ili ne uspijevamo ostvariti svoje ciljeve, može se razviti osjećaj inferiornosti — uvjerenje da smo manje vrijedni, manje sposobni ili manje važni od drugih. Taj osjećaj može voditi do niskog samopoštovanja, anksioznosti, depresije i povlačenja iz društva. Također može utjecati na naše ponašanje: postajemo pretjerano kritični prema sebi, izbjegavamo izazove ili se previše trudimo ugoditi drugima.
Pitanja za refleksiju:
- Osjećam li da sam vrijedan/na i da imam što ponuditi svijetu?
- Tražim li često potvrdu svoje vrijednosti izvana?
- Koliko se mogu osloniti na vlastito mišljenje i unutarnji kompas?
- Kada sam zadnji put osjetio/la ponos zbog vlastitih postignuća?
Potrebe za samoostvarenjem – rast i autentičnost
Potreba za samoostvarenjem je „želja da postanemo sve što smo sposobni postati“. To može uključivati traženje znanja, mira i samoispunjenja. Primjer iz svakodnevnog života: radite li ono za što ste stvoreni ili samo živite život koji su drugi isplanirali za vas?
Za razliku od nižih potreba, koje kad nisu zadovoljene mogu iskriviti našu percepciju (npr. glad nas čini opsjednutima hranom, nesigurnost nas čini sumnjičavima), potrebe za samoostvarenjem ne iskrivljuju percepciju. Samoostvarene osobe vide svijet onakvim kakav jest, bez projekcija vlastitih strahova, želja ili potreba. One imaju realističan pogled na život, prihvaćaju nesavršenosti i u svakoj situaciji vide prilike za rast i učenje.
Neprestana želja za rastom
Potrebe za samoostvarenjem su „potrebe rasta“. koje nas motiviraju da se neprestano razvijamo. Za razliku od nižih potreba koje možemo zadovoljiti (npr. pojesti kad smo gladni, osigurati se za sigurnost), potrebe za samoostvarenjem nemaju konačno odredište. Uvijek postoji nešto novo za naučiti, nešto veće za stvoriti, nešto više za doprinijeti. Želja za istinom, mirom i pravdom je nepresušna – uvijek ima više istine za otkriti, više mira za stvoriti i više pravde za postići.
Samoostvarenje na poslu
Kada smo samoostvareni, na poslu nas motiviraju kreativnost, osobno ispunjenje i želja da doprinesemo nečemu većem od sebe. Ne radimo samo zbog novca ili statusa, već jer nas posao ispunjava, daje nam osjećaj svrhe i omogućuje da izrazimo svoje talente i strasti. Također želimo stvoriti pozitivno radno okruženje u kojem i drugi mogu osjećati zadovoljstvo i uživanje u svom radu.
Posljedice uskraćenosti samoostvarenja
Kada nemamo priliku izraziti svoje talente, ostvariti svoje ciljeve i doprinijeti svijetu, možemo doživjeti osjećaj nedostatka smisla u životu, dosadu, otuđenost i frustraciju. Osjećamo se kao da živimo život koji nije u skladu s našim pravim ja, što vodi do nezadovoljstva i apatije. Dugotrajna uskraćenost samoostvarenja može dovesti do egzistencijalne krize, depresije i osjećaja beznađa.
Pitanja za refleksiju:
Živim li život koji osjećam da je moj, ili više ispunjavam tuđa očekivanja?
Što me uistinu ispunjava, čak i ako nije „korisno“?
Osjećam li da se razvijam u smjeru koji me raduje?
Kako izgleda moja vizija ispunjenog života – i što me (još) sprječava da joj se približim?
D-potrebе (Deficitne potrebe)
Prema Maslowu, prve četiri potrebe – fiziološke, sigurnosne, pripadnost i samopoštovanje – nazivaju se D-potrebama jer su povezane s deficitom. Kada ih nemamo dovoljno, osjećamo unutarnju potrebu da ih zadovoljimo. No, ako su te potrebe zadovoljene, one nas više ne pokreću i ne osjećamo ih.
Maslow smatra da su ove potrebe suštinske za preživljavanje. Čak i ljubav i poštovanje potrebni su za održavanje našeg zdravlja i blagostanja. One su ugrađene u nas kao genetski instinkti, motivirajući nas da ih tražimo kad ih nemamo.
Što se događa kada nam se život ‘uzdrma’?
Kada nas zadesi stresan događaj, poput teške obiteljske krize, možemo regresirati na niže razine potreba. U tim trenucima, kao što je to bilo kod mene kada je član moje obitelji doživio nesreću, sve drugo – karijera, osobni rast, kreativnost – pada u drugi plan. Fokusiramo se samo na preživljavanje i sigurnost voljenih. Regresija nije znak slabosti, već prirodna reakcija na stres i prilika da se vratimo osnovnim vrijednostima i prioritetima. Na primjer:
- Kada nam ‘propadne’ karijera, možda tražimo samo malo pažnje i podrške.
- Kada imamo obiteljske probleme, ljubav postaje naša najveća potreba.
- U slučaju bankrota, fokus je isključivo na novcu.
- Na društvenoj razini, u krizama ljudi traže snažnog vođu ili osnovne resurse.
Važno je razumjeti: dok su niže potrebe nezadovoljene, ne možemo se u potpunosti posvetiti rastu i samoostvarenju.
B-potrebе (Bivanje, Samoostvarenје i Transcendencija)
Za razliku od D-potrebа, B-potrebе su potrebe rasta i samoostvarenja. One su motivacija za biti i rasti, i ne nestaju kada se zadovolje – naprotiv, postaju sve jače. One nas tjeraju da postanemo sve što možemo biti, da ostvarimo svoj puni potencijal.
Ključne karakteristike B-potreba:
Težnja za samoostvarenjem: Želja da postanemo sve ono što jesmo, da razvijemo vlastite talente, kreativnost i potencijale. To je proces stalnog rasta i učenja.
Fokus na vrijednosti bivanja: B-potrebe se odnose na duboke ljudske vrijednosti poput istine, ljepote, dobrote, pravde, savršenstva, jednostavnosti, bogatstva, zaigranosti, samostalnosti i smisla. Osobe koje su usmjerene na ove vrijednosti nastoje živjeti u skladu s njima.
Prihvaćanje sebe i drugih: Samoostvarene osobe prihvaćaju sebe sa svim manama i vrlinama, kao i druge ljude takve kakvi jesu.
Autentičnost: Teže biti istiniti prema sebi, bez pretvaranja i bez podleganja pritisku okoline.
Spontanost: Izražavaju se spontano, bez pretjerane brige o tuđem mišljenju.
Usredotočenost na probleme izvan sebe: Više ih zanima opće dobro i rješavanje problema zajednice nego vlastiti interesi.
Duboki međuljudski odnosi: Sposobne su za bliske, duboke veze s manjim brojem ljudi.
Vrhunski doživljaji (peak experiences): Iskuse trenutke intenzivne radosti, ushićenja i povezanosti sa svijetom.
Transcendencija: Uključuje pomaganje drugima da ostvare svoje potencijale i osjećaj povezanosti s nečim većim od sebe, poput duhovnosti ili služenja čovječanstvu.
Pitanja za razmišljanje o vlastitom putu samoostvarenja i transcendencije:
Koji su moji najveći talenti i strasti?
Što me uistinu ispunjava i daje osjećaj smisla?
Postoji li nešto što sam oduvijek želio/željela raditi, a još nisam započeo/započela?
U kojim područjima želim rasti i razvijati se?
Koji su moji ciljevi za budućnost i kako se uklapaju u moju viziju samoostvarenja?
Što me sprječava da u potpunosti ostvarim svoj potencijal?
Što mogu učiniti danas da se približim svom cilju samoostvarenja?
Jesam li iskren/a prema sebi i drugima?
Prihvaćam li svoje mane i nesavršenosti?
Dopuštam li sebi da budem ranjiv/a?
Što mislim da drugi očekuju od mene i živim li u skladu s tim očekivanjima?
Jesam li dovoljno samostalan/na u svojim odlukama i postupcima?
Koje su moje najvažnije vrijednosti?
Živim li u skladu sa svojim vrijednostima?
Jesam li spreman/na zauzeti se za ono u što vjerujem?
U kojim situacijama se osjećam najviše u skladu sa sobom?
Kada sam zadnji put učinio/učinila nešto iz altruizma?
Kako mogu doprinijeti boljitku svoje zajednice ili svijeta?
Što mogu učiniti da pomognem drugima ostvariti svoje potencijale?
Osjećam li se povezano s nečim većim od sebe (prirodom, umjetnošću, duhovnošću)?
Što je moj doprinos svijetu i budućim generacijama?
Paradoks osobnog rasta – za rad na sebi potrebna je sigurnost
Paradoks osobnog rasta je u tome što u njemu zapravo nema ničeg osobnog. On počinje tek kada zadovoljimo svoje osnovne potrebe i postanemo spremni postavljati pitanja o sebi. Primjećujemo da smo možda preuzeli tuđa ponašanja i shvatimo da to nismo mi. Iznutra nam počinje kucati biće koje govori nepoznatim jezikom – jezikom emocija, misli i simptoma. Iznenada se nalazimo na mjestu koje nam je do tada bilo strano. Sve nam je nepoznato, pa čak i ono što je u nama. Ne želimo više biti takvi, želimo više – za sebe i od sebe. To znači da smo zadovoljili četiri osnovne potrebe iz Maslow-ljeve piramide i spremni smo za novi nivo.
Ljudi često dolaze na terapiju ili coaching s osjećajem krivnje: „Zašto tek sada? Zašto nisam ranije?“ No, rad na sebi zahtijeva određenu unutarnju i vanjsku stabilnost. Ne možeš biti emocionalno prisutan dok brineš kako platiti račun za grijanje. Maslowljeva piramida nas ne ograničava, ali nam pomaže razumjeti zašto je nekad teško otvoriti prostor za rast. Nije riječ o čekanju idealnih uvjeta, nego o blagoći prema sebi i svjesnosti gdje se trenutno nalazimo. Rad na sebi nije luksuz – to je prirodna potreba kada sve ostalo postane dovoljno stabilno da se možemo okrenuti svojoj istini. Kad taj trenutak dođe, znat ćemo. Nećemo više željeti samo preživljavati, nego zaista živjeti. Prestat ćemo raditi da bismo samo preživjeli, i početi – biti.
Zapitajte se ne samo na kojoj razini želite biti, već i na kojoj se trenutno nalazite. Budite iskreni prema sebi. Često želje i stvarnost nisu usklađene – i to je sasvim u redu. Odvojite vrijeme za promišljanje o svojim potrebama i poduzmite male, ali značajne korake prema ispunjenju i rastu. Jer, bez obzira na to gdje se nalazimo, put prema samoostvarenju uvijek je vrijedan truda.
O Autoru
