Neki trenuci su poput zvjezdanih svjetala na našem putovanju – sjajni, nevjerojatno jasni, označavajući potrebu za promjenom i želju da se pomogne sebi. Sjećam se jasno tog posebnog trenutka, sjedeći ispod vitke vrbe na terasi. Misao je izronila iz dubine mog bića: “Trebam pomoć, ovako više ne ide.” Trenutak je označio prekretnicu, početak puta ka osobnom razvoju.
Što je zapravo rad na sebi, osobni razvoj, tada nisam imala pojma. Kako se to radi, što uključuje. Znam samo da sam bila doslovno ‘Stuck’ na radnom mjestu, u svome tijelu, s mislima koje nisam željela i osjećajima kojih nisam bila svjesna. Krenula sam kod psihoterapeuta, kod coacha, pa na jednu edukaciju, drugu, treću postala sam, luda za edukacijama i radom na sebi. Uvijek nešto novo me zainteresiralo i privuklo. Išla sam za osjećajem. Glad unutar mene bila je neutaživa. Jedna velika kanta koja je bila prazna i u nju sam ubacivala sve stečeno znanje, spoznaje i kantu je držao kritičar – nikad dosta i nikad dovoljno.
Nepostavljanjem granica i nerazumijevanjem što želimo postići za sebe i s čim smo zadovoljni može nas dovesti do toga da nam rad na sebi postane jednini posao jer stalno nađemo nešto što bi promijenili, dodali, pomogli si. Strah koji osjetim u prsima, nemoć u želudcu, treptaj boli – zaustavi me i samo mi je to na pameti i kako se toga riješit da bih mogla krenuti dalje. Napraviti nešto za sebe u smjeru ostvarivanja svojih želja i ciljeve koje zapravo ni ne znam koji su jer ih nemam. Jedini cilj zapravo je da što bolje upoznam sebe, svoje emocije, ono što me blokira. Ničeg od ovog nabrojenog nisam bila svjesna.
Nisam se ni okrenula i našla sam se u začaranom krugu. Edukacija, spoznaja, terapija, spoznaja, pa novi nivo spoznaje i ponovo još malo kopanja pa nova spoznaja malo bolna pa to treba popraviti i tako ukrug. Od želje da sebe upoznam i pomognem si postala sam nesvjesni svoj projekt. Jako iscrpljujuće. Ovo sve dolazilo je s mjesta “nisam dovoljna”, izbjegavala sam osjećanje teških osjećaja, nisam si dozvoljavala one trenutke slobodnog vremena, jer to je gubitak vremena i povukla sam se iz okoline jer sam stalno gledala unutar sebe i odvojila se od zajednice i prijatelja.
Rad na sebi, osobni razvoj, unutarnji rad, duhovni rast – kako god to nazvali – je alat koji koristimo u trenutcima potrebe, ne da pretvaramo sami sebe u projekt koji nikada ne završava. Ljudi mogu zaglaviti u mentalitetu osobnog razvoja i tretirati sebe poput kamena koji se stalno polira.
Naišla sam na termin ‘psihološka ili duhovna ortoreksija’. Ortoreksija je poremećaj u prehrambenim navikama koji se očituje pretjeranim fokusiranjem na zdravu i “čistu” hranu, ponekad do te mjere da može ometati normalan život i uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme. Psihološka ili duhovna ortoreksija je ista ta pretjerana fiksacija, ali primijenjena na emocionalni život – opsesivno razmišljanje o tome živimo li kao emocionalno svjesna osoba koliko možemo biti, kao najbolja verzija sebe i koji je sljedeći korak moramo napraviti da to postanemo.
Kao što pretjerana fiksacija na hranu ili vježbanje nije ponašanje koje je dobro za nas, isto tako ni pretjerana fiksacija na svoje osjećaje nije dobra za nas. “Ja sam osoba, ja nisam projekt i jednostavno mi je dopušteno biti ono što jesam” – rečenica je koju sam si ponavljala u jednom razdoblju života. Rad na sebi je opcija, mi nemamo obvezu prema tome niti se moramo prisiliti da to radimo.
Ja sam u jednom trenu bila ovisnik o radu na sebi. Osobni razvoj može dovesti do burnouta i može biti odličan način izbjegavanja svojih osjećaja. Umjesto da se suočim s njima, osjetim ih, dopustim im da budu tu da im dam prostora i da ih promatram. ja sam tražila načine i tehnike kako da ih riješim i da nestanu.
Meni je Mindfulness došao kao naručen u život i ponudio mi je izlaz iz začaranog kruga. Postala sam svjesna što radim sa svojim osjećajima. Da ih izbjegavam. Izbjegavanje svojih osjećaja može dovesti do nedostatka tolerancije prema bilo kojem neugodnom osjećaju jer bez obzira koliko radimo na sebi i svjesni smo sebe život nam može i dalje nanijeti udarce. Osvijestio mi je i kako koristim edukacije kao hranu za svoj onaj dio “nisam dovoljno dobra” koji ujedeno blista jer je zvijezda mog unutarnjeg show-a jer ga samo hranim.
Kako izbjegavam ciljeve pod toliko ludim izgovorima jer tada bi onaj kritičar koji drži kantu morao staviti poklopac i moj fokus s rada na sebi trebala bi prebaciti na ostvarenje ciljeva. To je tako teško jer je lakše ostati u zoni komfora i onoga što mi je poznato – upoznavanje mog unutarnjeg svijeta umjesto osvajanje vanjskog.
Ono što vam želim poručiti ovom kolumnom je da je osobni razvoj prekrasan i da je važno upoznati osobu koju živite i čije tijelo nosite, samo da to nije jedini način. Osobni razvoj je i ono što doživljavamo ostalim čulima, dišemo, gledamo, čujemo, osjetimo, okusimo. Padnemo i dignemo se. Ciljevi koje postavljamo. Kako ih ostvarujemo i kako se ponašamo i što radimo ako ih ne ostvarimo. Kako volimo, kako dajemo i primamo. Postavite si okvir u kojem vam je jasno što želite postići za sebe, kako se želite osjećati i koja je to najviša stepenica koju želite i s čim bi bili zadovoljni.
I dobro je zapamtiti da vam je dopušteno jednostavno Biti. Jer vi jeste u svakom trenu najbolja verzija sebe i tako iz trena u tren. Kada osvijestite ljubav prema sebi postane vam jednostavno jasno kada je dosta i kad aje vrijeme da odmorite se od svog unutarnjeg putovanja i živite i radite na sebi na jedan drugačiji način.
O Autoru
