Kao zagovornik i praktičar holističkog roditeljstva, prvo bih se htjela osvrnuti na to šta je roditeljstvo uopšte? Da li je roditeljstvo samo donijeti dijete na svijet ili je to još puno više? Po mom mišljenju, roditeljstvo nije samo donijeti dijete na svijet i pustiti ga stihijski da raste uz nas i kotrlja se kao ping-pong loptica između roditelja, baka, nena, djedova i ostale rodbine. Po meni je roditeljstvo prije svega ODGOVORNOST za jedan mladi život. Roditeljstvo je spremiti malog čovjeka za veliki život!
Ja sam sa mužem odgajala djecu na holistički način. To je bio naš izbor ili slijed naših životnih iskustava. Ali, odgajanje djece se dramatično promijenilo u posljednjih stotinu godina. Dok je u prošlosti bilo posebno važno da dijete lijepo odrasta i da dobro završi u odraslom životu, svakodnevni život je bio posebno važan za odgoj.
U tradicionalnom stilu odgoja – vremenu mojih roditelja i njihovih, bilo je važno da hrana bude na stolu svaki dan. Prenosile su se norme i vrijednosti koje odgovaraju „grupi“ kojoj se pripadalo. Uloga koju su roditelji imali bila je jasna. Brinuli su se o djetetu i jednog dana su dijete isporučili društvu – i tada bi roditeljski posao bio završen. Doslovna i figurativna ishrana koju su roditelji dali svojoj djeci bila je jasna.
Odgajanje djece vremenom nije postalo lakše. Roditeljstvo je postalo mnogo individualnije, a porodica, komšije, prijatelji i škola se mnogo manje miješaju u obrazovanje nego u prošlosti. Roditelji su sve više sami, sa odgojem koji nose na svojim plećima. Međutim, ono što često zaboravljamo, a što nikada ne smijemo zaboraviti, jeste da je svako dijete jedinstveno i razvija se svojim tempom.
Roditeljstvo je više od odgoja djece. Skoro svima je rođenje djeteta veliki događaj. Kako je moja holandska svekrva znala reći, rođenje djeteta ostaje jedno veliko čudo! Mnogo se život promijeni za sve ljude koji dobiju dijete. Mnogo različitih faktora utiče na roditeljstvo i na to kako roditelji doživljavaju ovo roditeljstvo — kao što su partnerstvo, ravnoteža između posla i porodice, socijalni kontakti, finansijska situacija i životne vještine roditelja.
Roditeljstvo nikada ne prestaje. Čim se dijete rodi, mi smo roditelji i to ćemo uvijek ostati. Bilo da je naše dijete starije, da li imamo kontakt s njim ili ne — uvijek ostajemo roditelj. Nikada se ne možemo oprostiti od svog roditeljstva, ali to ne znači da je dijete naša svojina.
Roditeljstvo je uvijek jedinstveno i svi mi svoje roditeljske dužnosti obavljamo onako kako to odgovara našoj ličnosti. Roditelji automatski imaju očekivanja i sliku roditeljstva prije nego što dobiju dijete. Mjera u kojoj su ova očekivanja realna vezana je za samopouzdanje roditelja. Ako se slike poklapaju sa stvarnošću, roditelji doživljavaju mnoge trenutke uspjeha i rastu u svom samopouzdanju.
S druge strane, samopouzdanje roditelja opada ako se pokaže da je stvarnost drugačija, odnosno ako vide da im se dijete izmiče ili ne uspijeva po njihovim očekivanjima. Roditeljstvo znači da roditelji usmjeravaju svoje dijete u razvoju u nekoga ko može samostalno živjeti svoj život. Svi roditelji se trude da pruže njegujuće i zaštitno okruženje za dijete. Ali, ponašanje roditelja je odgovor na izazov koji dijete postavlja roditeljima i to je međusobna interakcija. Svaki normalan roditelj ima potrebu da bude dobar roditelj i ima određene ideje kako to učiniti. Djetetu je potrebna sigurnost, pripadnost, autonomija, razvoj i još mnogo toga.
Svi ‘normalni’ roditelji žele biti dobri roditelji. Neki misle da djetetu moraju dati slobodu, drugi misle da treba postaviti vrlo stroge granice. Ali, ono što je važno da roditelji znaju jeste da moraju imati i razvijati osjećaj odgovornosti za odgoj, a to bogami nije lako. Ja sam lično doživjela, vidjela i osjetila nekoliko različitih stilova odgoja, a kroz studij pedagogije sam se opet susrela sa teorijom odgoja. Nikada neću zaboraviti moj prvi čas na Pedagoškoj Akademiji – čas pedagogije. Ogroman amfiteatar, pred katedrom profesora je bio zvučnik da bismo ga mi studenti bolje čuli.
Ja sam izabrala studij Srpskohrvatskog Jezika I Književnosti I Pedagogoje iz srca. Još dok sam bila mala djevojčica često sam se igrala učiteljice, tako da sam sada napokon bila na pravom mjestu. Učim da postanem pedagoški radnik. Profesor je ušao, strogog lica, sa jednim zatvorenim okom, izgledalo je kao da nas prebrojava. Stajao je ispred svoje katedre, bez mikrofona. Nekoliko sekundi u amfiteatru je bio tajac, a onda je odjednom profesor iz sveg glasa počeo da se dere:
“Upamtite za sva vremena, dijete je parazit! Ako mu pustiš, pojest će te!”
Ovo mi nije djelovalo uopšte umirujuće. Ne sjećam se koliko godina je tom mom profesoru bilo, ali djelovao mi je stariji od mojih roditelja. Pokušavala sam sebi naći opravdanja da je jadan čovjek starog kova i slično, ali onda mi je odmah prošlo kroz glavu da je to profesor kod kojeg ću ja morati da polažem ispit i da on od mene očekuje sličan način razmišljanja.
Već tada se u meni budio nekakav otpor. Svi smo mi tada bili odgajani sa velikom dozom strahopoštovanja. Bojali smo se učiteljica, profesora pa čak i roditelja. Dok sam ja bila učenik, morali smo učiteljice nazivati “drugarice” i svi smo imali veliko (straho)poštovanje prema njima. Ako mi učenici nismo slijedili njezine upute, mogli smo biti i fizički kažnjeni, o čemu se nikada nismo usudili reći roditeljima.
Čak i mene, koja sam bila kao neki mirni đak, učiteljica je nekoliko puta lupala kredom po mom čelu zato što nešto nisam razumjela. Ako probam da vratim osjećaj, znam da me bilo strah i učiteljice i roditelja. Moji, a mislim inače svi roditelji u mojoj generaciji, nikada ne bi stali na stranu djeteta protiv učitelja, kao što je to danas slučaj. Ako bismo previše brbljali ili nismo obraćali pažnju na času, stajali bismo pred tablom za kaznu.
I sada dok pišem, osjetim nervozu u stomaku kad se sjetim svojih školskih dana. Pored toga, nisam bila neko ljepuškasto dijete koje je bilo simpatično učiteljici. I kao dijete sam imala svoje ideje o svemu, što naravno nije uvijek bilo praktično. Bilo je tu i loših ocjena, i bježanja sa časova, laganja, čemu su uslijedile kazne ili pak ‘batine’ — uglavnom od mame (to je u to vrijeme bilo ‘normalno’).
Moji roditelji su bili pravi predstavnici jednog sistema u kome su živjeli. Mi kao cijela porodica smo morali da živimo u skladu sa društvenim normama. To je bilo u svakom slučaju jako važno za moje roditelje. To je bio njihov zajednički okvir. Vjerovatno im je to bilo važno jer su i jedno i drugo bili odgajani na sasvim drugačiji način.
Tatina majka, moja baka, bila je Dalmatinka. Rođena na malom ostrvu Šolta, gdje je tada bio jako težak život. Radilo se u polju, nije bilo struje i vode. Živjelo se uz svijeću i kišnicu koja se skupljala. Baka je odgajana u skladu sa svojim vremenom. Ženska djeca nisu smjela da idu u školu, ali išlo se redovno u crkvu.
Njen brat je tada radio u Tuzli, u opštini, jer je Tuzla u to vrijeme bila Splitska Banovina. Svaki put kada bi dolazio kući, bilo mu je žao njegove najmlađe sestre zbog života kojeg je tada imala. U opštini u Tuzli trebala im je čistačica i neko ko će kuhati kafe, pa je ponudio posao baki. Njoj je bilo najvažnije da se izvuče iz težačkog života u kojem je do tada živjela. Tako je došla iz Dalmacije u Bosnu. Kasnije se udala i dobila dvoje djece.
Poslije Drugog svjetskog rata, tata je ostao sam sa majkom i sestrom. Baka je htjela da se vrati na Šoltu, ali je dobila posao u dječijem domu za djecu čiji su roditelji poginuli u ratu. Dobila je posao i smještaj sa svojom kćerkom, a tata je mogao da bude sa dječacima iz doma. O svom djetinjstvu je uvijek govorio sa razdraganosti i veseljem. Za njega je to bila jedna velika porodica.
Bakini osnovni principi življenja ostali su onakvi kakve je ona sama naučila. I pored sasvim novog režima u državi, ostala je dosljedna crkvi i Bogu. Tako je odgajala i svoje dvoje djece. Nije bila stroga u tom svom odgoju, davala je slobodu svojoj djeci, jer i ona sama je proširila granice i okusila slobodu.
Često pomislim na nju i kako je tada djelovala kao neko starinskih nadzora, ali iz moje sadašnje perspektive bila je jako osviještena i moderna. Nije bila mala stvar u to vrijeme iščupati se iz jedne konzervativne sredine i otisnuti se u nepoznato. Tako je moj tata odgajan s velikom slobodom izbora. Baka mu je pružala tu slobodu. Živio je i birao škole kako je on sam htio. Baka bi uvijek bila ponosna na njega i podržavala ga u svim njegovim ambicijama. Njoj je bilo najvažnije da on bude sretan.
Mama je rasla u sasvim drugoj vrsti porodice. Njeni roditelji su bili proleteri, nadahnuti novim vremenom koje je dolazilo prije Drugog svjetskog rata i stvoreno poslije njega. Deda je bio Partizan i odlikovan, jer je sa svojim bataljonom branio Beograd. Iako su on i babi (kako smo zvali moju slovenačku baku) bili vjenčani u crkvi, jer civilnog braka tada nije bilo, nisu upražnjavali ništa što je imalo veze sa bilo kojom dotadašnjom religijom.
Njihove granice i očekivanja od života bili su samo u njihovim rukama i njihova odgovornost. Tako su odgajali i moju mamu i njenu braću i sestre. Najveći uspjeh bio je biti odan državi, sistemu i zajednici. S obzirom na to da sam i ja rasla u tom sistemu, i mene su odgajali baš tako.
Naravno da sam tada imala veliki ponos pripadnosti nekoj grupi, s uvjerenjem da je jedini cilj u životu biti to što smo kao pioniri obećali. Iako je tata drugačije odrastao, i njega je ponijelo ‘socijalističko nadahnuće’. Ipak, nikada se nije izjašnjavao niti kao vjernik, niti kao komunista. Vjerovatno je to bila njegova sloboda kojom je i odgajan, kao i izbor, jer kao psiholog nije htio stavljati ograničenja da jednima pomaže, a drugima ne.
Mama također nije bila u komunističkoj partiji, ali je bila i još uvijek je veliki ateista. Sve što nije opipljivo i vidljivo ona ne priznaje da postoji. I kako ona sama kaže, pomisao na kosmos ili nešto nevidljivo i više je jako plaši.
Ja sam kao dijete balansirala između jako vidljivih razlika u normama i zakonima življenja između tate, mame, tatine strane i mamine strane. Bila sam kao na nekoj klackalici. Jedan put su, po mom mišljenju, argumenti jednih više preovladavali, a drugi put više argumenti drugih.
Moj tataa je bio poznati psiholog, ali nije nikada htio biti ‘psiholog’ tokom mog odgoja, nego samo ‘tata’. U jednom periodu mog puberteta bila sam jako drska prema njemu i napala ga riječima da on nije ‘nikakav psiholog’, jer ne može meni da pomogne tada kada mi je bilo teško. Sa suzama u očima odgovorio mi je da on, kada se vrati s posla i zatvori vrata kuće, svoje zanimanje ostavlja iza vrata, a u kući je samo otac.
Naravno da sam tada tu njegovu izjavu smatrala jeftinim izgovorom, ali danas ga potpuno razumijem. I moram reći da je on na prvom mjestu bio divan čovjek i otac, a onda i dobar psiholog. On je dosta ‘pokupio’ od svoje majke. Koliko god smo kao porodica živjeli u skladu sa nekakvim tadašnjim društvenim normama, u njemu je ipak bila osnova sloboda i svjesnost pojedinca. I danas vjerujem da je baš ta sloboda kojom je on zračio bila temelj za moj holistički odgoj kojim sam odgajala svoju djecu.
6. decembra 1984., baš na dan kada je bila dodjela diploma na fakultetu na kojem sam diplomirala jezik i književnost našeg jezika, ja sam bila u Tuzlanskoj bolnici, na 4. spratu, na porodilištu. Čekajući da injekcija za izazivanje bolova počne da djeluje i izazove porod, hodala sam po bolničkoj sobi i gledala kroz prozor. Bilo je veče. U zgradama su u stanovima bila upaljena svjetla i vidjelo se kako svako živi neku svoju svakodnevnicu, neku svoju priču. Mislila sam tada: većini danas nije drugačiji dan od juče ili sutra, a meni se dešava nešto što će promijeniti moj život. U 21 sat i 40 minuta rodila mi se prva kćerka. Prvo što mi je tada palo na pamet u momentu kada su mi je pokazali odmah po rođenju bilo je: ‘NISAM VIŠE SAMA! Od danas sam ODGOVORNA za još jedan život’. Tačno tada i sa tim mislima počelo je moje roditeljstvo.
Moje roditeljstvo se baziralo na različitostima roditeljstva mojih baka i djedova, mojih roditelja i pedagoškim uvidima koje sam stekla tokom obrazovanja. Počela sam da gradim svoj vlastiti stil odgoja. Po dolasku u Holandiju susrela sam se s potpuno drugačijim, modernim stilom odgoja. Došla sam u drugu državu, drugu kulturu, drugi sistem. Za mene je počelo jedno sasvim novo životno poglavlje. U Holandiji su se rodila još dvoje moje djece. Tada je počela moja prava avantura roditeljstva.
Odjednom sam ostala sama, bez stroge zajednice i čvrstih društvenih normi, te zasnovala brak sa Holanđaninom, koji je imao svoje poglede na roditeljstvo, i živjela u sredini u kojoj su djeca imala mnogo slobode. Trebalo je na sve to navići se — na moderan život, slobodu mišljenja i življenja. U početku, umjesto da se osjećam sretno, osjećala sam se uplašeno. Moje holističko roditeljstvo upravo je tada počelo — kada sam svoje strahove počela pretvarati u ljubav i graditi vlastitu roditeljsku intuiciju.
Moja najstarija kćerka danas odgaja svoju djecu, odnosno moje unuke, na još moderniji i svjesniji način, u stilu modernog i ekološki osviještenog vremena – u minimalističkom domu, s netoksičnim igračkama, usađujući djeci vrijednosti brige za životinje, Majku Zemlju i humanost.
Kao majka, baka i prosvjetni radnik primjećujem da danas u cijelom svijetu vlada nova paradigma odgoja. Mladi roditelji su često zbunjeni jer nemaju uzor, model, pa čak ni knjige koje bi im dale jasne smjernice u društvu koje se kontinuirano i brzo mijenja.
Upravo sada mladim roditeljima treba novi model odgoja, jer stari postaje zastario. S druge strane, više nego ikada osjeća se nostalgija za starim tradicionalnim vrijednostima, čvrstom porodičnom vezom i „toplim domom“. Nova paradigma roditeljstva upravo to traži od nas. Zato od srca kažem — dobro došli u holističko i svjesno roditeljstvo modernog doba. U narednim tekstovima u ovom magazinu očekuju vas inspirativni savjeti, promišljanja i praktični alati koji vam mogu pomoći da izgradite vlastiti svjesni put roditeljstva u ovom novom vremenu.
O Autoru
