Trauma nije uvijek samo ono što nam se dogodilo, često je ono što se u nama dogodilo. Može utjecati na nas godinama, a da je ne prepoznamo. Dr. Stephen Porges, kada ga pitaju da definira traumu, često kaže: “Znam da postajemo traumatizirani kada je naša sposobnost da odgovorimo na percipiranu prijetnju na neki način preopterećena. Ta nemogućnost adekvatnog odgovora može utjecati na nas na očite, ali i na suptilne načine.”
Trauma je gubitak povezanosti sa sobom, tijelom, ljudima koje volimo i sa svijetom oko nas. Ne događa se odjednom, u nju se često polako uvučemo i naviknemo na “novo stanje”. Negdje u nama javlja se osjećaj da “nešto nije kako treba”, ali to ignoriramo ili ne možemo točno dokučiti. Učinak se prelijeva na samopouzdanje, samopoštovanje, dobrobit i kvalitetu života.
Očiti uzroci trauma:
- Rat
- Teško emocionalno, fizičko ili seksualno zlostavljanje u djetinjstvu
- Zanemarivanje, izdaja ili napuštanje u djetinjstvu
- Doživljavanje ili svjedočenje nasilju
- Silovanje
- Katastrofalne ozljede ili ozbiljne bolesti
Manje očiti mogući uzroci trauma:
- Manje prometne nesreće (čak i “samo” ogrebotina ili udarac u stupić), osobito s trzajnom ozljedom vrata
- Invazivni medicinski i stomatološki zahvati, posebno na djeci koja su sputana ili pod anestezijom, no i kod odraslih (pojedini pregledi – npr. ginekološki ili urološki), mogu se doživjeti kao ‘napad’
- Padovi i druge tzv. “manje ozljede”, naročito kod djece i starijih (npr. pad s bicikla)
- Prirodne katastrofe: potresi, uragani, tornada, požari, poplave…
- Bolesti s visokom temperaturom ili slučajnim trovanjem
- Ostajanje sam, osobito kod male djece i beba
- Dugotrajna nepokretnost, posebno kod djece (gips, udlage kroz duže razdoblje)
- Izloženost ekstremnoj vrućini ili hladnoći, osobito kod djece i beba
- Iznenadni glasni zvukovi, osobito kod djece i beba
- Stres pri porodu — i za majku i za dijete
Dok ovo čitaš, primijeti što ti tijelo govori: senzacije poput trnaca, stezanja ili opuštanja mišića, dah koji se skraćuje ili produbljuje, promjenu ritma srca ili temperature. Možda se jave kratke slike, boje, sjećanja ili emocije. Samo zamijeti – objektivno, kao vanjski promatrač i kreni dalje.
Kada izdaja postane trauma
Izdaja je također traumatsko iskustvo. Dugo nisam mogla vidjeti koliki je trag ostavila izdaja u mojoj obitelji. Trebalo je preživjeti: izbacivati vodu iz barke koja tone i držati se iznad površine. Nisam mislila da je to trauma niti što će ostaviti u meni.
Doživjela sam izdaju osobe koja mi je trebala biti temelj sigurnosti – oca. Mislila sam da ga volim, no zapravo sam ga se bojala i silno željela da me voli, vidi, kaže “bravo”. U istom trenutku doživjela sam i izdaju i prevaru. Nešto se tada slomilo u meni, ne samo u psihi, nego i u tijelu. Um se obranio disocijacijom i “freeze” reakcijom. Neke događaje ne mogu posložiti na vremensku liniju, a neke sam tako duboko potisnula da im kasnije nisam mogla vjerovati kad su se vraćali u terapiji.
Tijelo pamti ono što mozak potisne.
Odrasla sam u obitelji u kojoj su povezanost i da radimo jedni za druge bile visoke vrijednosti. Učila sam brinuti za mlađe, vjerovati ljudima. Cijeli moj identitet bio je vezan uz obitelj i posao koji smo gradili, a onda je sve nestalo u nekoliko mjeseci – on je otišao, uzeo vrijedno, ostavio nedovršene poslove i dugove. Slijedile su godine popravljanja štete i ‘lavina’ koja me preplavila.
Kada sam shvatila razmjere, doživjela sam emocionalni šok. Kao kći, sestra, majka, stavila sam svoje potrebe po strani da se pobrinem za osnovno i za mamu. Kad se naizgled sve malo smirilo, došla je depresija. Izgleda da sam kopala prema pravoj strani jer danas jesam tu gdje jesam.
Trebalo je puno vremena, suza, promjena, novca, padova i ustajanja da ponovno izgradim sebe. Tek kroz rad s tijelom i trauma-terapeutom počela sam razumjeti koliki je bio utjecaj. Obitelj je trebala biti moj temelj, a taj je temelj bio potpuno uzdrman. Sjećam se vježbe u kojoj sam “vidjela” svoje porušene stupove — simbolika je bila jasna, iako je nisam mogla odmah podnijeti. Danas s nježnošću gledam na onu Dubravku koja se borila kao lavica – tada su u njezinim očima bili prazan pogled i kratak dah.
Psihosomatika traume – Kako se trauma ‘zamrzava’ u tijelu
Kad ti se izmakne sigurno tlo obitelji, cijeli sustav; identitet, poimanje ljubavi, lojalnosti i povjerenja – dođe u pitanje. Moje tijelo reagiralo je kao da je pod napadom: hladnoća, stezanje u prsima, nemoć. Problem je što trauma ne živi samo u sjećanjima; utiskuje se u živčani sustav kao “screenshot” trenutka pucanja. Zato se godinama kasnije aktivira na sitne okidače npr. ignoriranje — jer tijelo to čita kao početak izdaje.
Mnogi nose “nedovršene” dječje traume. Aktivacija dolazi automatski: srce lupa, dah se prekida, tijelo se stišće. To ne dolazi iz razuma; tijelo “zna” i ne vjeruje. Ljudi često misle da pretjeruju i pokušavaju to kontrolirati, ali trauma traži da bude procesuirana, ne potisnuta.
Kako izaći iz ‘zamrznutog’ traumtaskog stanja
1. Somatski rad – vrati se u tijelo
Trauma se smjestila u tijelu. Zato tamo mora i izaći. Somatske tehnike (poput TRE – Tension & Trauma Releasing Exercises, tjelesno orijentirana psihoterapija, ili čak yoga za traumu) pomažu da tvoje tijelo izbaci zamrznutu energiju, da se „odmota“ ono što je godinama bilo stisnuto. To ne mora biti dramatično. Često su to suptilne stvari – tremor, spontano disanje, plakanje bez jasnog razloga – i sve to su znakovi otpuštanja.
2. Svjesno disanje kad se aktiviraš
Kad te netko ignorira i osjetiš stezanje u prsima, tvoje tijelo ulazi u freeze ili fight/flight reakciju. Vrati se disanju. Ali, ne površno. Stavi ruku na prsa, drugu na trbuh i diši polako, duboko. Osjeti kako zrak dolazi, izlazi. Govori tijelu: „Sigurna sam sada.“ Ponavljaj tiho. Daj si dozvolu da budeš ovdje, ne tamo gdje te sjećanje vodi.
3. Osvješćivanje povezanosti – sadašnji trenutak nije prošlost
Jedna važna praksa je tzv. orijentacija – pogledaj oko sebe kad se osjetiš aktivirano. Doslovno. Pogledaj gdje si. Tko je oko tebe. Koji je dan. To vraća tvoj živčani sustav u ovdje i sada. Jer tvoje tijelo, u trenutku retraumatizacije, misli da je opet 10 ili 12 godina staro. Da si opet ona djevojčica koju otac emocionalno ruši. Ali, nisi. Sada si odrasla. I imaš kapacitet da se pobrineš za sebe.
4. Oprost nije obavezan – ali tvoje granice jesu
Ljudi često kažu: „Oprosti da bi mogao/la ići dalje.“ Ali to je glupost ako oprost znači ponovno zanemariti vlastite rane. Oprost nije uvjet. Ono što jest uvjet za tvoje iscjeljenje je postavljanje granica. U odnosima. U sebi. U svakom „ne“ koje si do sada gutala da bi sačuvala mir. Postavljanje granica nije kazna za druge – to je zaštita za tebe.
5. Terapeutski odnos – mjesto gdje se trauma može preoblikovati
Trauma je nastala u odnosu – i najdublje se iscjeljuje također u odnosu. Terapeut koji razumije traumu neće te „popravljati“, nego će biti s tobom kada tvoje tijelo reagira. Neće otići. Neće te ignorirati. To iskustvo, ponovljeno mnogo puta, mijenja tvoj živčani sustav. Počinješ vjerovati da postoji netko tko ostaje. I to stvara novi trag u tijelu – trag sigurnosti.
Izdaja boli, posebno od onih koje volimo. Ali, nitko od nas nije definicija te izdaje. I ja i ti si ona koja prepoznaje, osjeća i bira ne ostati u hladnoći. Trauma nije sramota, nego rana koja traži toplinu, prostor i vrijeme. Možda neće potpuno nestati, ali može izgubiti moć da upravlja tobom — da tvoj život postane izbor u sadašnjosti, a ne stalna reakcija na prošlost. Tvoje tijelo te nije izdalo; ono te je spašavalo i sada te zove da mu se vratiš. Kad mu dopustiš da dovrši priču, trauma postaje sjećanje, a ti sve slobodnija u vlastitoj koži.
Danas, kad pogledam unatrag, shvaćam da me upravo ta izdaja i prevara usmjerila na put na kojem sam sada. Da nje nije bilo, Dubravka kakvu danas poznajem — ne bi postojala. Bez obzira na svu bol, patnju i trpljenje, ponovila bih isto. Jer sve što sam prošla, sve što sam osvijestila i proradila, oblikovalo me u ono što danas jesam – kao čovjeka, prijatelja i terapeuta.
Kroz vlastito iskustvo naučila sam prepoznati nijanse ljudske boli. Kad danas radim s klijentima, znam točno iz kojeg mjesta dolazi tuga, bol, samoća, odbačenost, izdaja, stid, sram, zamjeranje, mržnja – ali i ljubav, vjera, hrabrost, želja i strast. Sve sam to i sama osjećala, preživjela, otpustila i izašla iz tog iskustva osnažena.
Najvažnije od svega, pronašla sam sebe. Svoju bit, svoj poziv, svoj mir. Zar nije to najljepši ishod onoga što smo nekoć zvali lomom?
Trauma nije kraj – ona može biti poziv
Trauma koja nije prepoznata i razriješena može ostaviti razarajuće posljedice:
može oblikovati naše navike, voditi nas u ovisnosti, u loše odnose i destruktivne odluke. Može pokrenuti pravu tjelesnu bol, simptome i bolesti, i godinama neprimjetno upravljati našim životom. Ali, ono što danas znam i što želim da znaš i ti jest da trauma ne mora biti tvoj zatvor. Ne mora biti “robija” kroz koju se probijaš cijeli život.
Trauma je najčešće izbjegavan, ignoriran, zanijekan i pogrešno shvaćen uzrok ljudske patnje. Ali, kada je pogledamo u oči bez osude, s prisutnošću i ljubavlju ona može postati ulaz u slobodu. U mjesto gdje prestaje borba i počinje život.
Znaj da – ti nisi ono što ti se dogodilo (voljela bih da mi je ovo neko rekao u trenucima kada sam prolazila kroz traumtasko iskustvo). Tvoje tijelo pamti, ali i iscjeljuje. Ako osjećaš da je vrijeme da ga čuješ, da otpustiš ono što te drži u prošlosti, možemo to istražiti zajedno. To je put natrag k sebi.
O Autoru
