Kada danas pogledam posljednjih nekoliko godina, razumijem da sam velik dio svoje energije ulagala u osobni razvoj, osnaživanje sebe i popravljanje sebe kroz razne edukacije, treninge, retreate i radionice. Zapravo sam spašavala sebe. I ponovno se stvarala.
Posao mi je stalno bio na pameti i dugo sam vjerovala da mi je upravo on fokus. U jednom trenutku sam se u to čak i uvjerila. Ali, kada iskreno pogledam u što sam ulagala svoje vrijeme, trud i novac, shvaćam da posao nije bio moj stvarni fokus. Ulagala sam ih u to da spasim sebe. Da se izvučem iz svih silnih negativnih misli o sebi i uvjerenja koja sam djelomično stekla, a djelomično i sama stvorila.
Najteže mi je bilo sagledati upravo ona uvjerenja koja sam sama stvorila o sebi u trenucima kada mi je bilo posebno teško. Bilo mi je lakše uvjeriti sebe da nisam sposobna, da ne znam ili da nešto ne mogu, nego si reći: „Dubravka, teško ti je. Ovo s čim se nosiš nije nimalo lako.”
Moj poslovni život, a s njim i financijski, zapravo je bio po strani. Kako se nije razvijao onako kako sam željela, to mi je onda bio dokaz da još nešto trebam popraviti i iscijeliti u sebi kako bih mogla napraviti iskorak.
Novac je kod mene bio povezan s osjećajem vlastite vrijednosti. I tako sam se vraćala sebi, istraživala, učila, radila na sebi i tražila ono što još treba osvijestiti, otpustiti ili promijeniti. Kao da me negdje čeka trenutak u kojem ću napokon biti dovoljno spremna za život kakav želim.A, onda se dogodilo nešto što mi je pomoglo da neke stvari sagledam drugačije.
Jedno jutro, tijekom meditacije, postavila sam namjeru da se ponovno povežem sa sobom. Dugo nisam meditirala i to je pogreška koju sam napravila i koju danas mogu jasno prepoznati. Kada mi je bilo teško, umjesto da zadržim svoje rituale, odvojila sam se od njih. Uvjerila sam se da mi oduzimaju vrijeme i da ću, ako ih uklonim, brže završiti ono što sam željela i prije se vratiti sebi.
To je još jedna od ludosti u koju sam se uspjela uvjeriti. Kada nam je teško, kada smo na životnom raskrižju ili prolazimo kroz veliku promjenu, upravo je tada posebno važno zadržati svoje rituale. Oni nisu još jedna obveza na popisu stvari koje moramo napraviti. Oni su naši oslonci. Pomažu nam regulirati živčani sustav, ne preopteretiti se i ne udaljiti se od sebe upravo onda kada nam je povezanost sa sobom najpotrebnija.
Vratimo se tom jutru. Započela sam meditaciju i primjećivala kako se sa svakim udahom skida jedan sloj paučine Sloj u mislima, pa sloj u tijelu. Zatim ponovno sloj u mislima, pa sloj u tijelu. Sloj po sloj. Misli su postajale usporenije i čišće, tjelesne senzacije i emocije mirnije i jasnije. Kao da se nešto što je dugo bilo zamagljeno počelo razbistravati. Ponovno sam se povezala sa sobom. I s tom povezanošću došla je jedna vrlo jasna spoznaja: potrebno mi je početi živjeti ono što jesam.
Svi mi imamo neku temu koju provlačimo kroz život i kojoj se iznova vraćamo. Kod nekoga su to partnerski odnosi, kod nekoga sigurnost, kod nekoga osjećaj vlastite vrijednosti. Svaki put iznova nešto istražujemo, pokušavamo razumjeti, mijenjati i iscjeljivati. I to ima svoju vrijednost. I sama sam kroz takve procese puno toga naučila i promijenila. Ali, u tom sam jutru pomislila: ne želim cijeli život tragati i čistiti kako bi mi život napokon došao. Vrijeme je da počnem stvarati i kreirati.
Sada se napokon osjećam dovoljno osviješteno, snažno i, rekla bih, gladno da svoje znanje, iskustvo i sve edukacije pretvorim u stabilan posao i prihod. Onakav kakav želim i po vlastitim mjerilima.
Osjećam veliko uzbuđenje i malo straha. Straha od još jednog novog početka. A onda se prisjetim da je svaki dan novi početak. Uzbuđenje je tu zato što napokon kreiram nešto za sebe. Naravno, pojavljuju se i poznate misli: „Potrebno ti je još ovo znanje. Ne možeš baš tako raditi. Ne želiš biti…“
Prepoznajem taj glas. I ne želim ponovno ići tim putem jer mi je taj put itekako poznat. Dobro je utaban. Mnogo sam puta njime prošla, a nije me doveo do željenog rezultata.
Zanimljivo je kako se ponekad možemo toliko dugo pripremati za nešto da nam sama priprema postane način života. Uvijek postoji još nešto što trebamo naučiti, još nešto što trebamo razumjeti, još jedan dio sebe koji trebamo popraviti. A, što ako ne trebamo još toliko toga? Što ako je vrijeme da ono što već znamo počnemo živjeti i primjenjivati?
Ne mogu reći da se bojim da neću uspjeti. Ne mogu reći ni da se bojim prvog koraka i izlaganja. Moj je strah nešto drugačiji. Bojim se toga što ne znam kako krenuti. I možda je to najiskrenije što trenutno mogu reći. Postoji i nešto što mi je posebno teško priznati: sve moje znanje još uvijek ne znači da imam posložen život. Tu se, naravno, umiješa ego.
„Pa, ti imaš završenu ekonomiju. U privatnom si biznisu još od prije punoljetnosti. Završila si terapeutsku edukaciju i još brdo toga. I još nemaš posložen život?”
A, onda se javi i ona moja mlađa ja koja je bila uvjerena da će do tridesete postati milijunašica. Ta moja ‘mlađa ja’ i danas se zna pojaviti. Ima velike apetite. Ne priznaje ništa što je malo i dovoljno. Ne zanima je koliko sam toga prošla, naučila, izgradila ili promijenila. Ona ima svoje kriterije uspjeha i ne odustaje lako od njih.
Ponekad me baš dobro izudara po glavi podsjećajući me koliko sam neuspješna. Bilo je razdoblja kada je ona potpuno prevladala. U tim se trenucima moje djelovanje uglavnom svodilo na žaljenje same sebe. Danas je mogu prepoznati. Mogu vidjeti koliko su njezina očekivanja velika i koliko me njezino mjerilo uspjeha može udaljiti od onoga što stvarno želim.
Jer, možda je upravo to jedna od važnijih stvari koje učim: ne moram stalno dokazivati da sam dovoljno napravila, dovoljno naučila, dovoljno se promijenila ili dovoljno iscijelila da bih imala pravo živjeti život kakav želim. Ne moram čekati da nestanu svi strahovi, da imam odgovore na sva pitanja ili da se u meni sve posloži.
Mogu krenuti i dok još učim. Mogu stvarati i dok još ne znam sve odgovore. Mogu pogriješiti, promijeniti smjer i ponovno pokušati. I možda je to ono što danas za mene znači vraćanje sebi. Ne još jedno popravljanje sebe. Ne još jedno traganje za nečim što mi nedostaje. Ne još jedna potvrda da nisam dovoljno dobra.
Nego odluka da počnem živjeti s onim što jesam, sa svim svojim znanjem, iskustvom, nesigurnostima, ambicijama i željama. Jer ne želim cijeli život provesti pripremajući se za život. Želim ga živjeti. I na kraju ću te sasvim iskreno pitati:
Koliko dugo već radiš na sebi, pripremaš se, učiš i čekaš da budeš dovoljno spreman ili spremna? I što je ono što već danas možeš početi živjeti, stvarati ili mijenjati, s onim što već jesi?
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
