Umjesto da idemo na kavu, prijateljica nas je odlučila odvesti na radionicu pod nazivom “Paint and Wine”. Ideja je da slikaš koja ti je zadana i da dok slikaš piješ vino. Jako zanimljivo i poprilično izazovno za moj um. Kako se sam dan približavao, primijetila sam kako moj um smišlja priče, pretpostavke stvara. Na temelju minimalnih informacija o samoj radionici moj u je iskrojio i cijelu priču:
“Ajme, što posto će biti zadane crte na platnu koje moram pratiti.”
“Jao, što ne volim imati takva ograničenja, ako pređem preko crte, ziher ću poludjeti. Ma, alo budem prešla, vino je tu.”
“Što ako bude loše vino? Ne mogu piti loše vino. Možda da ponesem svoje.”
“Što će biti, kako ću se osjećati, kakva će biti moja reakcija…?
Imala sam cijelo iskustvo u svojoj glavi i u svome tijelu, prije nego što sam uopće došla tamo. Da pojasnim, ne stvaramo to mi. Naš um ima tendenciju stvaranja kula u zraku, i to negativne kule – kako bi nas sačuvao od opasnosti. To nije nešto što je do nas. Evolucijski smo tako napravljeni. Nekada nas je to čuvalo od gladi, hladnoće i divljih zvijeri. Tigra iz šume. Danas je taj tigar nastanjen u našoj glavi.
Uz to, imamo i naučene obrasce ponašanja, uvjerenja. Mozak je organ koji troši puno energije, pa je morao razviti učinkovitosti u štednji energije. Kao stroj za predviđanje, mora koristiti prečace za prepoznavanje obrazaca, dok obrađuje ogromne količine informacija koje dobiva iz okoline putem svojih organa osjeta. Uvjerenja omogućuju mozgu da sastavi složene informacije, što mu omogućuje brzo kategoriziranje i procjenu informacija te donošenje zaključaka.
U donošenju zaključaka, naš mozak preferira poznate zaključke nad nepoznatim, tako da naš mozak sklon pogreškama ponekad vidi obrasce gdje ih nema. U potrebi za ekonomičnošću i efikasnošću potrošnje energije, osnovna tendencija mozga je da nova informacija bude uklopljena u postojeći okvir za razumijevanje svijeta, umjesto ponovnog stvaranja tog okvira iz početka.
Ako smo skloni perfekcionizmu, samokritični smo, imamo nisko samopouzdanje, naš um stvorit će obrasce ponašanja kako bi nas dodatno zaštitio od nas samih. Kao pripremu terena. Što bolje razumijemo naš um i osvještavamo svoje “skripte ponašanja”, tada jasnije vidimo kako automatski i po navici reagiramo na misli i osjećaje koji se pojave u umu. Kada to naučimo primjećivati, možemo primijetiti kako te reakcije utječu na naše ponašanje, odnose i na izbor naših ciljeva i odluka.
Primjećivanje je prvi korak na putu promjene. Trebale su mi godine da primijetim svoje suptilne samosabotaže koje sam stvarala. Ovaj put odmah sam primijetila svoje misli i koju akciju moj um ima i rekla sam si: “Draga, idemo se zabaviti i igrati, opusti se i uživaj!” (moj način suosjećanja prema sebi).
Moj stav i osjećaj mene prema samoj radionici su se promijenili. Od tada sam je očekivala s radošću i željom. Napokon je došao taj dan. Našle smo se u gradu. Otišle do studija. Pričale smo na putu međusobno i one su izgovarale ono što je moj um radio tjedan dana prije. I njih je njihov um dobrano namučio. Imale su nedoumice, sumnju, oprez, kočnicu… U jednom trenutku počele su se ispričavati za neuspjelo djelo, ono koje još nismo počele ni raditi. Briga oko toga kako će ispasti, hoće li biti dovoljno dobro, dovoljno lijepo…
U njima sam vidjela nekad sebe. To sam nekad bila ja. I ja bih bila takva da onaj dan nisam primijetila svoje misli, umirila se, ohrabrila se i dozvolila si da se igram. Kako bih maknula fokus sa očekivanja i želje da savršeno djelo za pokazati nosimo doma u rukama počela sam pričati neku priču. Došle smo u prostor, obukle pregače i radionica je krenula. Prije toga, čaša vina – kaže voditeljica, ‘da se opustite’. Ispred mene prazno platno. Nasmiješim se u sebi.
Prva pretpostavka pada u vodu. Nema crta po kojima crtamo. Pitam: “Oprostite, a gdje su crte?” Ne da mi onaj mali vrag u meni mira. Odgovara voditeljica: “A ne, mi to ovdje tako ne radimo. Ovdje ide sve iz početka”. Sreća beskrajna u meni.
Dobivali smo upute, mjerili prstima, smijali se. Upute su za sve nas bile iste. Tri prsta od sredine prema gore, dva prsta od ruba… Sve žirafe su bile različite. Svatko je to čuo na svoj način, interpretirao iz svoje mape svijeta.
Kako jedan od aksioma NLP kaže: mapa nije teritorij. U NLP-u je “mapa” metafora za našu predstavu o svijetu, a “teritorij” je metafora za stvaran svijet. Dakle, svijet kakav vidimo je određen načinom na koji gledamo, što znači, da naša percepcija realnosti nije realnost, nije svima jednaka. Mi ne funkcioniramo u svijetu, već u našoj mapi svijeta. Budući da je svatko jedinstven i procesi filtriranja kod različitih ljudi su različiti. Iz toga proizlazi, da ne postoje jednake mape, jer su procesi filtriranja kod različitih ljudi različiti.
Sve ima značenje koje mu mi sami pridajemo. Stoga, želimo li razumjeti druge, pokušajmo shvatiti njihove mape. Jednako tako, ako promijenimo sebe, svijet će se promijeniti sam od sebe. Upravo zato što ne postoje iste mape i svako od nas je stavio na platno boje iz one slobode koja mu je u tom trenutku bila dana. Od njega samog.
Bilo je toliko različitih slika. Tri sata zabave, radosti, koncentracije, opuštanja i druženja. I na kraju divan rezultat naših djela, koje smo ponosno prošetale po gradu i objesile na zidove u svojim domovima. Što sam naučila o sebi iz ove situacije:
- koliko sam se promijenila i kako predan rad na upoznavanju sebe donosi divne rezultate, osjećaj slobode i zadovoljstva i ponosa samim sobom
svaki izlazak iz vlastite zone komfora donosi; - osvještavanje još jednog skrivenog’ biser’a u meni;
- pretpostavke su majka za***a (po ne znam koji puta, ali vrijedi ponoviti);
- tko sam nekada ja bila, tko sam sada – važno je to s vremena na vrijeme primijetiti, samo da osvijestimo gdje i na koji način smo se promijenili.
- radujem se novoj nekoj radionici koja iskušava moje granice. :-))
O Autoru
