Sanjala sam san nakon kojeg je moja kontrola popustila. Ne odjednom. Ne tako da sam se probudila kao potpuno nova osoba kojoj je svejedno što će biti. Nego na onaj tihi, duboki način na koji se nešto u tijelu pomakne prije nego što um uopće stigne objasniti što se dogodilo.
U snu sam se vozila s tetkom u maloj Cessni. Letjele smo i u jednom trenutku avion je počeo padati. Ne samo padati, nego ponirati. Osjetila sam taj trenutak u cijelom tijelu. Onaj osjećaj kada više nemaš na što utjecati. Kada ne postoji još jedan potez koji možeš povući. Još jedna rečenica koju možeš izgovoriti. Još jedna analiza koja može spasiti situaciju.
Čula sam tetku kako viče. Ja sam imala oči čvrsto zatvorene. Grčevito sam se držala za što sam mogla. Tijelo je bilo u potpunom stisku. Nije bilo povjerenja. Nije bilo prepuštanja. Nije bilo “bit će kako treba”. Bila sam samo ja, pad, strah i potreba da se držim. I onda sam sama sebi rekla: “Otvori oči.”
Otvorila sam ih. I tada sam ugledala svoju baku, koja je netom prije toga preminula. Nije bila u avionu. Nije bila u strahu. Nije bila u panici. Kupala se u toplom gejziru. Lice joj je bilo obasjano blaženstvom i užitkom. Bila je potpuno mirna. Kao da se nalazi u nekom drugom prostoru, izvan pada, izvan drame, izvan grča. Kao da mi pokazuje da postoji nešto šire od onoga što ja u tom trenutku doživljavam kao kraj.
Probudila sam se nasmiješena i opuštena. I odmah sam znala: da sam oči držala zatvorene, tu sliku ne bih vidjela. To mi je ostalo u tijelu. Ne kao lijepa misao. Ne kao duhovna rečenica koju mogu zapisati u bilježnicu. Nego kao stvarno iskustvo. Kao da su stanice na trenutak razumjele nešto što glava godinama pokušava shvatiti.
Povjerenje je druga strana kontrole. Od tog sna moj odnos s kontrolorom u meni počeo se mijenjati. Ne zato što je kontrolor nestao. Nije. On je još tu. I dalje zna doći s planovima, pitanjima, scenarijima, oprezom, brigom i pokušajem da sve unaprijed posloži. Ali, više ga ne doživljavam samo kao neprijatelja. Sve više vidim da je to dio mene koji je dugo pokušavao preživjeti. Dio mene koji je mislio da mora držati oči zatvorene i grčevito se držati za nešto, jer je to jedini način da ostane siguran.
Kontrola ima slojeve. Prvi sloj je onaj u kojem uopće ne znamo da kontroliramo. Tada kontrola ne izgleda kao kontrola. Izgleda kao odgovornost. Kao sposobnost. Kao organiziranost. Kao zrelost. Kao briga. Kao “ja samo želim da sve bude u redu”. Kao “netko mora misliti na sve”. Kao “ako ja ne držim, sve će se raspasti”.
I tu je najteže prepoznati kontrolu jer je društvo često nagrađuje. Dobro je biti odgovorna. Dobro je biti savjesna. Dobro je znati unaprijed. Dobro je planirati. Dobro je misliti na druge. Dobro je biti osoba na koju se svi mogu osloniti. Ali, tijelo zna razliku između odgovornosti i grča.
Odgovornost ima jasnoću. Kontrola ima stezanje.
Odgovornost djeluje iz prisutnosti. Kontrola djeluje iz straha.
Odgovornost kaže: “Vidim što mogu napraviti danas.”
Kontrola kaže: “Moram znati sve prije nego krenem.”
Odgovornost može stati. Kontrola ne zna stati.
Drugi sloj kontrole dolazi onda kada je počnemo primjećivati. Tada više ne vjerujemo potpuno priči da smo samo odgovorni. Počinjemo osjećati da iza svega postoji napetost. Da se odluke ne donose iz mira, nego iz unutarnjeg pritiska. Da ne razmišljamo zato što nam je korisno, nego zato što ne možemo podnijeti neizvjesnost. Da ne provjeravamo zato što trebamo informaciju, nego zato što tražimo sigurnost. I tu kreće jedan vrlo zanimljiv dio procesa.
Pokušavamo se prepustiti, ali onda shvatimo da i prepuštanje pokušavamo kontrolirati.
Hoću se prepustiti, ali želim znati kako.
Hoću vjerovati, ali želim potvrdu da će sve biti dobro.
Hoću pustiti, ali želim biti sigurna da neću pogriješiti.
Hoću se otvoriti životu, ali da mi život prvo pokaže plan.
I tu vidimo koliko je kontrola inteligentna. Ona se zna prerušiti i u ‘duhovnost’. Zna se prerušiti u ‘rad na sebi’. Zna se prerušiti u ‘analizu’. Zna se prerušiti u potrebu da “još malo razumijem”. Zna se prerušiti u pitanje. Zna se prerušiti u oprez. Zna se prerušiti čak i u prepuštanje.
Jer jedan dio nas ne želi izgubiti kontrolu ni nad time kako se prepuštamo. To je onaj paradoks koji sam toliko puta vidjela kod sebe. Kažem da vjerujem procesu, ali u sebi želim znati kada će se proces završiti. Kažem da vjerujem tijelu, ali ga stalno ispitujem. Kažem da vjerujem životu, ali mu ostavljam vrlo uski prostor da me iznenadi. Kažem da se prepuštam, ali potajno držim volan ispod stola.
I ne pišem ovo kao kritiku. Pišem kao istinu. Jer, kontrola nije nastala iz ‘hira’. Nije nastala zato što smo teške, komplicirane ili naporne. Kontrola često nastaje tamo gdje nekada nije bilo dovoljno sigurnosti. Tamo gdje je sustav naučio da mora pratiti raspoloženja drugih. Predvidjeti reakcije. Biti spreman. Ne trebati previše. Funkcionirati. Izdržati. Uočiti opasnost prije nego dođe.
Za živčani sustav, kontrola je često pokušaj sigurnosti. Ako znam što će biti, sigurnija sam. Ako predvidim tuđu reakciju, manje će boljeti. Ako sve provjerim, neću pogriješiti. Ako ostanem u glavi, neću morati osjetiti koliko me strah. Ako držim oči zatvorene, neću vidjeti pad.
Ali, tu dolazimo do sna. Da sam u snu ostala zatvorenih očiju, moje jedino iskustvo bilo bi padanje. Čula bih vrištanje. Osjećala bih strah. Držala bih se grčevito. I cijela stvarnost bila bi svedena na avion koji ponire.
Ali, kad sam otvorila oči, pojavila se druga slika. Baka u toplom gejziru. Blaženstvo. Užitak. Mir. Širi prostor. Pad nije nestao, ali više nije bio jedina stvarnost.
I mislim da se tu događa najdublja promjena u odnosu prema kontroli. Ne u tome da više nikada ne osjećamo strah. Ne u tome da nam je svejedno. Ne u tome da više ne planiramo, ne brinemo, ne mislimo i ne pripremamo se. Nego u tome da usred pada možemo otvoriti oči. Možemo vidjeti više od straha. Možemo osjetiti više od grča. Možemo dopustiti da stvarnost bude veća od našeg najgoreg scenarija. To je za mene povjerenje.
Povjerenje nije naivnost. Povjerenje nije rečenica “sve će biti dobro” koju ponavljamo dok se tijelo raspada od napetosti. Povjerenje nije negiranje opasnosti. Povjerenje nije pasivnost. Povjerenje nije odustajanje od sebe. Povjerenje je sposobnost da ostanem prisutna i onda kada ne znam. Da mogu osjetiti strah, a ne postati samo strah. Da mogu vidjeti neizvjesnost, a ne odmah pobjeći u kontrolu. Da mogu napraviti sljedeći korak, iako nemam cijelu mapu. Da mogu pustiti da mi život pokaže nešto što ne bih vidjela da sam držala oči zatvorene.
Nakon tog sna lakše mi je bilo prepustiti se. Ne uvijek. Ne savršeno. Ne filmski. Ali stvarno. Lakše mi je bilo vjerovati procesu. Životu. Energiji. Bogu. Onome što se ne može do kraja objasniti, ali se može osjetiti. I baš to mi je važno.
Povjerenje nisam razumjela glavom. Tjelesno sam ga razumjela. Na razini osjeta. Na razini stanica. Kao da je tijelo reklo: “Aha. Ovako izgleda kada se ne moram grčevito držati za sve.”
Sličan osjećaj prepoznala sam i kasnije, u drugim situacijama. Recimo, dok sam tražila kuću. Jedna kuća je na papiru imala gotovo sve. Dobra lokacija. Priroda. Slijepa ulica. Nije daleko od ureda. Razum je imao cijeli popis argumenata zašto bi to mogla biti dobra odluka.
Ali, tijelo je reklo: ‘nije to-to’. I tada se opet pojavio ‘kontrolor’.
“A što ako propuštaš priliku?”
“A što ako bolje neće doći?”
“A što ako pretjeruješ?”
“A što ako tvoj osjećaj nije pouzdan?”
Kontrola voli ‘dokaze’. Tijelo često govori tiho. I baš zato je toliko važno učiti slušati tijelo prije nego što ga um prekrije bukom. Jer, kontrola najčešće ne viče: “Ja sam kontrola.” Ona kaže:
“Budi pametna.”
“Nemoj riskirati.”
“Provjeri još jednom.”
“Razmisli još malo.”
“Nemoj se zaletjeti.”
“Nemoj vjerovati osjećaju, dok nemaš dokaz.”
I naravno da postoje situacije u kojima treba provjeriti, promisliti i biti odgovorna. Ali, postoji trenutak kada više ne provjeravamo stvarnost, nego pokušavamo umiriti strah.
Postoji trenutak kada ne tražimo informaciju, nego sigurnost. Postoji trenutak kada ne donosimo odluku, nego odgađamo susret s posljedicom odluke. Tu je granica. I tijelo je često prvo koje nam pokaže da smo je prešli.
Stegnuta čeljust. Plitak dah. Ramena podignuta prema ušima. Nemir u trbuhu. Potreba da odmah nešto riješimo. Nemogućnost da stanemo. Osjećaj da moramo znati. Osjećaj da će se nešto loše dogoditi ako pustimo.
To su trenuci kada ne treba još više misliti. Tada treba ‘otvoriti oči’. Ne oči kojima gledamo prema van da pronađemo još jednu potvrdu. Nego ‘unutarnje oči’. One koje mogu vidjeti: sada sam u grču. Sada pokušavam kontrolirati jer mi je teško biti u neizvjesnosti. Sada moj sustav traži sigurnost. Sada se ne moram kritikovati zbog toga. Sada mogu udahnuti. Sada mogu osjetiti stopala. Sada mogu pitati: što je moj sljedeći stvarni korak?
Ne deset koraka. Ne cijeli plan. Ne konačno rješenje. Samo sljedeći stvarni korak. To je za mene zreliji odnos prema kontroli. Ne ‘ubiti’ kontrolora u sebi. Ne posramiti ga. Ne duhovno ga ‘zaobići’. Ne glumiti da ga nema. Nego ga upoznati. Reći mu:
“Vidim te. Znam da si me čuvao. Znam da si se pojavio jer si mislio da moraš. Ali, danas ne moraš držati sve sam.”
Kontrola se ne otpušta silom. Jer i to je ‘kontrola’. Otpušta se kroz odnos. Kroz tijelo. Kroz dah. Kroz iskustvo da mogu preživjeti neizvjesnost. Kroz male trenutke u kojima ne pobjegnem odmah u glavu. Kroz odluke koje donesem iz unutarnjeg mira, a ne iz pritiska. Kroz trenutke u kojima kažem:
“Ne znam još, ali nisam izgubljena.”
Kroz trenutke u kojima vjerujem osjećaju čak i kada nemam savršen ‘dokaz’. Kroz trenutke u kojima otvorim oči usred pada. I mislim da je to ono što me san naučio. Nije mi pokazao da pada neće biti. Pokazao mi je da usred pada mogu vidjeti nešto drugo. Da postoji prostor koji je veći od moje panike. Da postoji toplina čak i kada um misli da se sve ruši. Da postoji slika koju ne mogu vidjeti dok sam zatvorena u grču. Da povjerenje nije ideja, nego iskustvo koje se dogodi kada tijelo shvati da više ne mora samo držati život.
Danas sve manje želim život u kojem je ‘sve pod kontrolom’. Ne zato što ne cijenim odgovornost. Cijenim je jako. Ali ,više ne želim da se strah prerušava u odgovornost i vodi moj život. Želim razlikovati trenutak kada sam stvarno odgovorna od trenutka kada sam samo ‘stisnuta’. Želim znati kada planiram iz jasnoće, a kada iz panike.
Želim prepoznati kada brinem jer volim, a kada brinem jer ne vjerujem. Želim osjetiti kada moje “moram” dolazi iz odrasle odluke, a kada iz starog straha. I želim se vraćati povjerenju. Ne velikom, savršenom povjerenju koje nikada ne posumnja. Nego živom povjerenju. Onom koje diše. Onom koje se uči. Onom koje ponekad zadrhti, ali ne pobjegne. Onom koje zna da ne moram zatvoriti oči da bih preživjela pad.
Onom koje zna da život ponekad pokaže najljepšu sliku baš onda kada se usudim pogledati.
Povjerenje nije suprotnost odgovornosti. Povjerenje je odgovornost koja više nije vođena strahom.
I možda se tu kontrola napokon počinje mijenjati. Ne nestaje. Samo se više ne mora grčevito držati za sve. Može popustiti prste. Može udahnuti. Može ‘pogledati’.
I tada, usred onoga što je nekada izgledalo kao pad, život može pokazati gejzir, toplinu, bakino blaženo lice i prostor u kojem više nismo same. Tada ne moramo sve kontrolirati da bismo bile sigurne. Tada počinjemo osjećati da sigurnost nije uvijek u držanju. Nekad je upravo u tome da otvorimo oči.
Pitanja za samorefleksiju potrebe za kontrolom:
- Gdje u svom životu trenutno držim oči zatvorene jer me strah vidjeti što se stvarno događa?
- U kojim situacijama svoju kontrolu nazivam odgovornošću, brigom ili “samo još jednom provjerom”?
- Kako moje tijelo zna da sam u kontroli? Gdje se tada stežem, zadržavam dah ili pokušavam unaprijed sve riješiti?
- Što se u meni dogodi kada ne znam ishod?
- Mogu li ostati prisutna barem nekoliko trenutaka prije nego pobjegnem u analizu, plan ili potrebu za sigurnošću?
- Koji bi danas bio moj mali čin povjerenja? Ne veliki skok, nego jedan stvarni korak u kojem ne moram sve držati, znati i kontrolirati.
mmm
O Autoru
