‘Postala si ono što sam jedino željela da ne postaneš – stara cura s mačkama oko sebe’. Moja Mare, autorica ove izjave, žena je velika srca, prepuna ljubavi. Iz njenih cipela, to što sam ja solo, bez djece i s mačkama, nešto je što za mene nije bilo željeno, jer njen životni put u potpunosti je drugačiji.
Prve izlaske, ludosti, dečke, svadbe, rastave, sve smo prošle zajedno. Moje škole, treninge, padove, slomljena srca – bila je tu. Kada mi ona ovo izgovori, znam da to dolazi iz mjesta ljubavi i želje da ja imam ono što ona ima. Ona ima divnu obitelj. Za nju je njena obitelj bogatstvo. Bilo je vrijeme i kada sam ja mislila da je to ono što mi je potrebno da bih se ostvarila.
Kako su godine prolazile i s njima veze iz kojih sam odlazila, jer nisam vidjela sebe uz njih. Nisam se osjećala podržano. U nekima sam bila i sama, a bilo nas je dvoje. U glavi sam si stvorila priču da je OK, a nije bilo. Ja sam gurala odnos, kako bih ga imala. Uz odnos, imala sam život za sebe, život koji je uključivao školovanje, edukaciju i upoznavanje sebe. Godine su prolazile, ja sam postajala sebi osoba koju volim, cijenim, poštujem, kojoj se i divim. Treba ostati svoja u društvu koje direktno i indirektno osuđuje žene koje se nisu ostvarile kao majke, koje se nisu udale barem jednom.
‘Nešto mora da nije OK s njom, kada se nije udala. Kada nema djecu’. Koliko puta ste čule tu izjavu?
‘Zašto si ne napraviš dijete – da barem imaš dijete, da nisi sama’?
Bilo je vremena kada sam pokušala dati odgovor na to pitanje i nalazila na zid nerazumijevanja. Prestala sam se objašnjavati. Pitanja su nestala – zbog godina. I, nastupilo je vrijeme za nova pitanja.
‘Pa, nećeš sada imati djecu?! Bit ćeš baka kada krenu u srednju školu? Rizično ti je za zdravlje i nemaš toliko snage.’
Vrijedim kao žena jedino ako sam majka, žena, supruga?! Rastavi se, ali se ostvari?! Rodi si dijete, ali ga imaj?!? Tada vrijedim i tada sam uspjela. Pritisak okoline pritišće žene.
‘Imaš li dečka?’
‘Toliko dugo ste zajedno, a još se niste vjenčali? Kada se planirate vjenčati?’
‘Zašto još nemate dijete?’
‘Nećeš valjda ostati na jednom, neka ima društvo u životu?’
‘Treće, svaka ti čast, od kuda ti snaga?’
Nikako nije ‘dobro’.
Za neke stvari potrebna nam je shema i struktura da bismo se snašli. Nešto što je unificirano za sve. Daje nam sigurnost i stabilnost i znamo koji će ishod biti. Za montažu ormara, popravak mašine ili odlazak do neke destinacije – super ti je.
No, shema i struktura za život za svakoga nije jednaka. Kako bi ovaj svijet izgledao da smo svi jednaki, sa istim životnim putem? Sigurni u putovanje i u ishod. Dosadno, predvidljivo. Pa, o čemu bismo raspravljali i pametovali?
Došao je i period u životu kada sam si umislila da želim imati djecu. Um mi je počeo brojati godine, davao razloge za i protiv. Toliko sam se ufurala u priču da sam i vidjela znakove u određenim situacijama, stvarima. Ludilo uma. Možemo mi željeti i planirati, a Bog se samo smije i šalje nam svoj plan. Meni je tada u život ušao u život muškarac koje sam jako zavoljela i koji je bio ostvaren kao otac i nije više imao želju postati ocem.
‘Napravi si dijete, što te briga’ – bili su savjeti. Naravno da me briga. Kakav sam ja čovjek i osoba ako idem preko nečije volje i odluke da bih zadovoljila neku svoju potrebu i u to uplela treću osobu, koja je tek na početku životnog puta i nema prava riječi? Što joj dajem kao resurs u životu?
Naučila sam u životu ako idem glavom kroz zid da uvijek prođe loše po mene. Bilo je vrijeme da posjednem sebe i obavim razgovor sa sobom. Od kuda dolazi ta potreba? Da li je to ono što ja želim za sebe? Da li želim imati dijete? Što ja zapravo želim? Što osjećam u sebi?
Ja sam odvela sebe na razgovor. Onaj iz srca. Osjetila sam koliko tuge nosim na sebi iz mjesta da nikada sebe nisam pitala što ja želim? Ja nisam željela imati djecu i ovo je po prvi put da sam si dozvolila otvoreno to pokazati, reći, vidjeti i priznati. Suze sam lila niz lice. Zbog sebe i za sebe. Strah je bio brana za moju tugu. Bojala sam se sebi priznati da de želim djecu, jer nisam htjela biti osuđena od okoline, kao sebična, drugačija.
Kažu mi moje cure – dijete se ne planira. Ja sam nesvjesni plan imala da ga nemam. Nije se dogodilo nikada. Nisam bila spremna na djecu u vrijeme kada nisam znala tko sam, što sam i nisam imala odnos sa sobom. Kakav bih odnos imala sa djetetom? Sada, ovog trenutka, ga ne želim, jer sam napokon svoja. Što budućnost nosi, ne znam. Radujem joj se i dočekujem je otvorenih ruku. I dalje ću po svome, vjerovati onom vodstvu koje nam svima daje dah i zovemo ga različitim imenima.
Sada ne želim imati dijete i nije me sram to javno izreći. Ovo je moj život, ovo je moja odluka i u ovom trenutku je najbolja za mene. Došlo je vrijeme i da ja kao žena živim život i imam pravo i na onaj drugačiji. Da život nije shema.
Ponosna sam na sebe i na sve što sam postigla, kao i što sam ponosna na svoju dragu Mariju i na sve ono što je ona postigla.
Koju god da odluku donesete u životu, budite ponosne na sebe i na tu odluku. Stajati uz sebe i za sebe nije jednostavno. Dajte sebi, ljubav, suosjećanje u onim trenutcima kada se pojavi naš um sa sumnjama, a pojavit će se jer je to ljudski. Što više dajete sebi podrške i navika vašeg uma da vas osuđuje, kritizira, sumnja bit će manje snažna i primijetit ćete ju kao igru koju um igra s vama.
Život je igra u kojoj svi mi igramo svoje uloge. Vi birate želite li biti glavni lik u filmu vašeg života ili sporedni. Odluka je na vama.
O Autoru
