Jeste li ikada primijetili kako jurite prema cilju, zaboravljajući uživati u putu? Ili kako birate teži put samo da biste brže stigli, čak i ako vas to iscrpi? Ta dilema nije samo pitanje planinarske staze – ona odražava duboki obrazac koji mnogi od nas žive.
Nedavno sam hodala po stazi. Teško mi je bilo. Osjetila sam puls u vratu, dah mi je bio ubrzan, noga teška. Ispred mene su bili dragi ljudi. Ponešto od razgovora sam čula, ponešto ne. Malo sam bila fokusirana na to što mi moj um priča, a malo na zvukove prirode. Koliko različitih ptica se tu nalazilo? Kako li izgledaju, čula sam im samo glas. Djetlić se čuo tako glasno, udarao je o drvo. Račvanje ispred mene. Čujem prijateljicu kako govori: “Idem ovim bržim, ali strmijim.” Ja se odlučujem ovaj put za nešto duži i manje naporan uspon.
Ona dolazi korak ispred mene, vidno zapuhanija. Postala sam svjesna da sam i ja tako nekada birala. Neka je teže, radije ću uprijeti svoje snage sada da to prođem i da je brže, nego da duže traje. Počela sam promišljati koja je razlika u ta dva načina i kako se oni reflektiraju na moj život. Ta jednostavna dilema na stazi savršeno je oslikala dublji obrazac koji mnogi od nas žive – stalnu napetost između putovanja i cilja, često vođeni nesvjesnim snagama.
Kraći, intenzivniji i brži put daje mi mogućnost da ga prijeđem u kraćem vremenu. Dok se krećem po njemu, moja cijela pažnja usmjerena je na korake ispred mene da negdje krivo ne stanem i na unutarnje osnaživanje, dodatno gorivo da izdržim uspon. Ne vidim i ne čujem ništa više oko sebe. Tijelo je napeto. Sada onaj moj unutarnji gonič i pokretač “Požuri!” u potpunosti su zadovoljni. Nahranjeni i napunjeni, plešu od radosti.
Duži put daje mi priliku da sam opuštena, lagana koraka. Dio moje pažnje usmjeren je na put kojim idem, dok je drugi dio usmjeren na okolinu, zvukove, prirodu. Moja svijest ima širi spektar disanja i svjesnija sam sebe. I jednim i drugim putem ja sam ispunila svoj cilj. Prošla sam jedan uspon. Ali putovanje do tog cilja bilo je značajno drugačije.
Cijeli naš život čini se podređen ciljevima. Prvi osmijeh, prvi put “mama”, prvi korak, prvi odlazak u vrtić, prvi dan škole, vozačka, diploma, prvi posao, brak, dijete… Mi smo zapravo jako dobri u postizanju ciljeva jer oni su utkani u nas, često nesvjesno. Programirani smo da ih ostvarujemo. Naša okolina tijekom odrastanja oblikuje nas u tom smjeru, potičući nas da se razvijamo u smjeru u kojem je negdje očekivano da bismo trebali.
Većina nas ima prirodno razvijen unutarnji “sistem” za postizanje ciljeva – još od malena učimo kako nešto željeti, truditi se, planirati, uspoređivati se, postavljati si zadatke. To je dio nas koji stalno gleda prema naprijed i pita se: “Što je sljedeće? Kako mogu biti bolji, učinkovitiji, uspješniji?” To je kao da u sebi imamo automatski način rada koji zna kako „ganjati ciljeve“ – i društvo ga stalno podržava i potiče.
Ali, sistem za odmor, opuštanje i regeneraciju nije toliko automatski razvijen. Njega moramo svjesno graditi, jer on ne dolazi sam od sebe. U svijetu koji nas stalno potiče da nešto radimo i postižemo, lako zaboravimo kako „biti“, a ne samo „raditi“.
Što nas zapravo oblikuje: putovanje ili cilj? Vjerujem da je to putovanje, iako toga najčešće nismo svjesni jer većina od nas samo teži doći do cilja. Prvog, drugog, trećeg… Često smo nesvjesni u potpunosti putovanja kojim se krećemo, vođeni automatski naučenim obrascima, šablonama i unutarnjim pokretačima. Nesvjesni smo da promjenom načina dolaska do svog cilja mijenjamo i sebe. Upoznajemo sebe, dublje se povezujemo sa sobom i, što je najvažnije, dajemo sebi mogućnost odabira, fleksibilnost.
Govori se da je najuspješnija osoba u sistemu ona koja je najfleksibilnija. U našim krajevima rekli bi: “Ma kaj ti je, on/ona se prilagođava kako vjetar puše.” Upravo ta sposobnost daje toj osobi snagu da se ne slomi, ne izgori pod naletom nečijeg vjetra ili vatre, jer si je dopustila proći uspon i na drugačiji način od onog kako je do sada prolazila.
Pišem iz osobnog iskustva. I ja sam bila jedna od tih koja je birala kraći, brži uspon. Samo da stignem do cilja. I na cilju čekale su me misli s drugim ciljem: “Popni se gore, nađi mjesto, dočepaj se one štrudle. Sjedni, malo se podruži i idemo natrag dolje. Idemo doma.” Doma čeka još jedan cilj. Konstantna žurba i natjecanje s nekim, sa samim sobom. Dovelo me do premora, nezadovoljstva, burnouta.
Pet nesvjesnih pokretača koji upravljaju našim emocijama i ponašanjem
Osjećala sam tu stalnu potrebu da moram brže, da nije dovoljno dobro, da moram biti jaka, da moram udovoljiti… Kasnije sam naučila da su to moćni unutarnji pokretači koji, iako nisu nužno „loši“, mogu nesvjesno upravljati našim životima ako ih ne osvijestimo. Oni nas tjeraju naprijed, ali često nas pritom odvajaju od vlastitog ritma, potreba i zdravlja. Svi mi imamo neke od ovih pokretača u većoj ili manjoj mjeri. U svijetu psihologije i osobnog razvoja obično ih se izdvaja pet glavnih:
1. Požuri! (Hurry up!)
Unutarnja poruka: “Nema vremena! Moraš brzo! Ako ne požuriš, nešto ćeš propustiti!”
Kako se manifestira: stalni osjećaj žurbe, nestrpljenje, multitasking, osjećaj da se nikad ne stigne dovoljno. Tijelo reagira napetošću, plitkim disanjem, umorom.
Mindfulness pristup: učenje prisutnosti u trenutku, svjesno usporavanje i vraćanje pažnje na dah i tijelo kao sidro u sadašnjosti.
2. Budi savršen! (Be perfect!)
Unutarnja poruka: “Ništa nije dovoljno dobro. Moraš se više potruditi!”
Kako se manifestira: perfekcionizam, oštra samokritika, strah od pogrešaka, potreba za kontrolom. Tijelo može osjećati stezanje, stisnute čeljusti, umor od neprekidnog dokazivanja.
Mindfulness pristup: razvijanje suosjećanja prema sebi, prihvaćanje nesavršenosti kao dijela ljudskosti.
3. Budi jak! (Be strong!)
Unutarnja poruka: “Ne pokazuj slabost. Budi čvrst. Ne smiješ plakati.”
Kako se manifestira: potiskivanje emocija, nepokazivanje ranjivosti, „moram sam/a“ stav. Tijelo može postati ukočeno, napeto, s nelagodom pri izražavanju emocija.
Mindfulness pristup: stvaranje sigurnog prostora za kontakt s osjećajima, njegovanje nježnosti prema vlastitoj ranjivosti.
4. Udovolji! (Please others!)
Unutarnja poruka: “Drugi su važniji. Nemoj reći ne. Budi dobar/na.”
Kako se manifestira: teškoće s postavljanjem granica, osjećaj krivnje kada stavimo sebe na prvo mjesto, što vodi u emocionalnu iscrpljenost. Tijelo može signalizirati napetošću u prsima ili osjećajem stezanja u grlu.
Mindfulness pristup: rad na postavljanju zdravih granica, svjesno prepoznavanje i uvažavanje vlastitih potreba i želja.
5. Trudi se više! (Try harder!)
Unutarnja poruka: “Ne odustaj! Moraš se više truditi! Nisi još dovoljno dao/la!”
Kako se manifestira: preopterećenje, nemogućnost odmora, osjećaj krivnje kad ništa ne radimo. Tijelo je u stalnoj aktivaciji, što može dovesti do nesanice i mišićne napetosti.
Mindfulness pristup: učenje odmora kao aktivnog i nužnog izbora, svjesno dopuštanje sebi da ponekad bude jednostavno “dovoljno”.
Prva četiri dobro poznajem. Vodila su me velik dio života. Prvi put susrela sam se s njima na način da sam čula da postoje i prepoznala sam ih kod sebe. Jao, bilo je to davno i tada nisam imala svijest o tome kako ih ja koristim i koliko me oni sabotiraju i na koji način utječu na mene i na moj život.
Kako nas nesvjesni pokretači vode u burnout i poziciju ‘žrtve’
Kada nismo svjesni svojih unutarnjih pokretača i dopustimo da nas automatski vode, lako se nađemo u spirali preopterećenosti, nezadovoljstva i na kraju – burnouta. Ti pokretači mogu izgledati kao pozitivne osobine (ambicija, savjesnost, odgovornost), ali iznutra nas polako guraju preko vlastitih granica, a kad dođemo do točke pucanja, često ne razumijemo kako smo se tu našli i počinjemo tražiti krivce izvana.
Kada nas ‘Požuri!’ vodi, u stalnom smo trku, ‘gasimo požare’, nikada ne stajemo i gubimo kontakt s tijelom i stvarnim prioritetima. Kad izgorimo, ljutimo se što nas drugi ne “zaustave”. Zamka je prebacivanje krivnje: “Oni su mi dali previše,” dok je istina da mi nismo znali stati i dati sebi dopuštenje za pauzu.
Kada slijedimo ‘Budi savršen!’, postavljamo nemoguće standarde sebi i drugima. Nikad nismo zadovoljni, a traženje pomoći doživljavamo kao slabost. Kad doživimo krah, očekujemo priznanje za “žrtvovanje”. Zamka: “Nitko ne vidi koliko se trudim,” a istina je da ne dozvoljavamo si biti ‘čovjek’ i ne pitamo se što je zapravo dovoljno.
Kada nas vodi ‘Budi jak!’, trpimo, gutamo emocije, ne pokazujemo ranjivost. Izvana djelujemo stabilno, iznutra pucamo. Kad se slomimo, ljutimo se što nas nitko nije pitao kako smo. Zamka: “Ja sve mogu sam/sama,” dok istina glasi da patimo jer ne dopuštamo sebi biti ranjivi i živi.
Kada se aktivira ‘Udovolji!’, neprestano stavljamo druge ispred sebe, bojimo se reći “ne”. Na kraju osjećamo ogorčenost i iscrpljenost. Kada ‘puknemo’, očekujemo da drugi napokon prepoznaju koliko smo dali. Zamka: “Uvijek sam tu za sve, a kad meni treba, nikoga nema,” a istina je da mi nismo naučili biti tu za sebe i očekujemo od drugih da nas „spase“.
Kada nas vodi ‘Trudi se više!’, ništa nije dovoljno. Kad nešto ne ide, trudimo se još jače, ignorirajući znakove iscrpljenosti i gubeći radost. Kad sve „padne“, osjećamo poraz. Zamka: “Ako se još samo malo više potrudim, sve će se riješiti,” dok istina leži u tome da uspjeh dolazi iz povezanosti sa sobom, a ne iz forsiranja.
Kada nas ovi nesvjesni pokretači vode, prepuštamo kontrolu svojim unutarnjim programima. Ne živimo iz osobne slobode, nego iz uvjetovanosti.
Kada se iscrpimo, teško prepoznajemo vlastitu odgovornost, pa tražimo krivca izvana – partner, poslodavac, sustav… To je nesvjesna, ali vrlo stvarna pozicija žrtve.
Sijedi nekoliko pitanja koja si možete postaviti kako bi lakše prepoznai koji su vaši dominantni unutarnji pokretači. Najbolje je pristupiti ovim pitanjima s iskrenošću i bez osuđivanja, samo promatrajući što se javlja kao odgovor.
Pitanja za prepoznavanje nesvjesnog pokretača “Požuri!” (Hurry up!)
- Osjećam li često da nemam dovoljno vremena, čak i za stvari u kojima bih trebao/la uživati?
- Jesam li često nestrpljiv/a (npr. u prometu, u redu, dok netko drugi govori)?
- Govorim li brzo, prekidam li druge, dovršavam li njihove rečenice?
- Radim li često više stvari odjednom (multitasking) misleći da ću tako uštedjeti vrijeme?
- Osjećam li unutarnji nemir ili pritisak da moram stalno nešto raditi ili nekamo ići?
- Žurim li i onda kada objektivno nema potrebe za žurbom?
Pitanja za prepoznavanje pokretača “Budi savršen!” (Be perfect!)
- Jesam li jako samokritičan/na prema sebi i svom radu?
- Brinem li se pretjerano oko detalja i teško mi je reći da je nešto “dovoljno dobro”?
- Bojim li se pogrešaka i doživljavam li ih kao osobni neuspjeh?
- Provodim li puno vremena provjeravajući i ispravljajući ono što sam napravio/la?
- Da li mi je teško započeti nešto novo, ako nisam siguran/na da mogu to napraviti savršeno?
- Osuđujem li i druge ako nisu dovoljno “precizni” ili “uredni”?
Pitanja za prepoznavanje pokretača “Budi jak!” (Be strong!)
- Vjerujem li da moram uvijek biti “stijena” za druge i za sebe?
- Je li mi teško ili neugodno pokazati ranjivost, tugu, strah ili slabost?
- Izbjegavam li tražiti pomoć čak i kad mi je zaista potrebna?
- Potiskujem li svoje osjećaje i govorim si “moraš izdržati” ili “nije to ništa”?
- Osjećam li da moram probleme rješavati sam/a?
- Divim li se ljudima koji nikad ne pokazuju “slabost”?
Pitanja za prepoznavanje pokretača “Udovolji!” (Please others!)
- Imam li poteškoća reći “ne” zahtjevima drugih, čak i kad sam preopterećen/a?
- Brinem li se često što drugi misle o meni i trudim li se svima svidjeti?
- Stavljam li redovito tuđe potrebe, želje i osjećaje ispred svojih?
- Osjećam li se krivim/om ako nekoga razočaram ili ako mislim da sam bio/la sebičan/na?
- Trudim li se izbjegavati konflikte po svaku cijenu?
- Osjećam li se odgovornim/om za sreću i dobrobit ljudi oko sebe?
Pitanja za prepoznavanje pokretača “Trudi se više!” (Try harder!)
- Osjećam li se krivim/om ili lijenim/om kad se odmaram ili ne radim ništa produktivno?
- Vjerujem li da uvijek mogu i moram uložiti još više truda, bez obzira na umor?
- Guram li se često preko svojih granica izdržljivosti?
- Je li mi teško stati s nekim zadatkom dok nije apsolutno završen, čak i ako sam iscrpljen/a?
- Mjerim li svoju vrijednost prema tome koliko naporno radim ili koliko postižem?
- Divim li se ljudima koji neumorno rade i “nikad ne odustaju”?
Promatrajte ponavljajuće obrasce: Koji od ovih osjećaja, misli ili ponašanja se najčešće javljaju u vašem svakodnevnom životu, posebno pod pritiskom?
Budite iskreni – nema točnih ili netočnih odgovora. Cilj je samo osvijestiti što je prisutno. Često je aktivno više pokretača istovremeno ili se izmjenjuju ovisno o situaciji. Ovi pokretači su naučeni mehanizmi, često iz djetinjstva. Prepoznavanje je prvi korak ka svjesnijem izboru. Ključ je u preuzimanju odgovornosti, ali s nježnošću
Kad sve ove pokretače osvijestimo – prestajemo se vrtjeti u krugu izgaranja, žrtve i krivnje. Počinjemo vidjeti izbore. Počinjemo priznavati emocije, postavljati granice, usporavati, tražiti podršku bez srama. Počinjemo živjeti svjesnije. Mindfulness nam ovdje daje neprocjenjiv prostor za dah. Za zastati. Za pogledati unutra bez osuđivanja. Za upitati sebe:
“Koji dio mene sad vodi? Je li to moj svjesni izbor ili automatski program? Što mi zapravo treba u ovom trenutku – brzina ili mir, savršenstvo ili prihvaćanje, snaga ili ranjivost, udovoljavanje drugima ili briga o sebi, još truda ili odmor?”
Razumijevanjem naših unutarnjih programa, osvještavanjem istih, dopuštamo sebi da nam život postane putovanje, a ne samo niz ciljeva koje treba ostvariti. Dopuštamo da nas svako to putovanje oblikuje. Da preispitujemo svoje odluke i svijet oko sebe. Što je zapravo istina, tko smo mi, što nas čini sretnim, što nas ispunjava, što je to što ne želimo više, čega želimo više u životu? Koje svoje potrebe zadovoljavamo i na koji način?
Počinjemo uživati u putovanju i slaviti svako ostvarenje cilja, a ne kao do sada – ostvarimo cilj, ne osvrnemo se, ne proslavimo, ne zahvalimo sebi, ne pitamo se što smo naučili, već samo projurimo kroz njega ganjajući drugi cilj, drugo iskustvo, poput neutažene gladi koja upravlja nama. Prestajemo nesvjesno prolaziti kroz iskustva. Prestajemo uvlačiti okolinu u naš sistem, namećući svoj tempo i osuđujući druge za njihove izbore.
Sada, svaki uspon koji radim, bio to na planini, u poslu, u učenju, dozvolim sebi trenutak da zastanem i promotrim sebe i zapitam se: “Što bih ja sada, svjesno, odabrala?“, umjesto da reagiram automatski. U onom usponu na planini, odabrala sam duži i lakši put. Čula sam i negodovanje unutarnjih pokretača. Bilo je to onaj tip negodovanja kao kada nekoga budiš iz sna, pa on gunđa. Neće se probuditi odmah, ali daje signale “života”. Koliko mi je drago bilo vidjeti da je to tako! Nekada bi cijela mala bitka bila u meni dok bih ja pokušavala uživati u prirodi i usponu. Bila sam zarobljena u sistemu “moram”, a sada dišem u slobodi “biti”.
Život je zapravo putovanje ispunjeno ciljevima koje postaje istinski divno kada se probudimo iz sna iluzije, vlastitih programa, uvjerenja, strahova i dopustimo si živjeti, željeti i voljeti onako kako nam to naša izvorna iskra života pulsira. Kada dopustimo sebi da čujemo svoju dušu. I to je također putovanje na kojem nam se otkriva sloj po sloj, cilj po cilj.
Ako ne razumijemo što nas oblikuje, na koji način i kako, ako ne zastanemo da promotrimo samo putovanje, teško ćemo otvoriti novi, svjesniji nivo postojanja. Možda pravo pitanje nije koji je put brži, već koji nam put dozvoljava da dišemo, osjećamo i zaista živimo dok koračamo prema cilju.
Za kraj, upitajte se – koji od ovih pokretača najviše prepoznajete u sebi danas i kako bi izgledalo da mu danas samo jednom kažete: “Hvala ti, čujem te, ali sada biram drugačije”?
O Autoru
