Postoji jedan glas koji ne dolazi izvana, a upravlja kao da dolazi. Nije nov. Nije slučajan. Nije ni glasan u svakom trenutku, ali je uporan. I ono što ga čini posebno zahtjevnim nije samo to što govori – nego ono što ostaje i kad utihne.
Onaj osjećaj kada završiš radni dan, posao koji ti je potpuno poznat, ništa se izvanredno nije dogodilo, a ti si – ‘krepana’. Smoždena. Do te mjere da se ne možeš pomaknuti, a zapravo ne znaš što te to točno iscrpilo. Nisu te iscrpili zadaci. Iscrpio te onaj nabrijani glas koji ti je cijeli dan sjedio na ramenu. Jedna klijentica mi je opisala to iskustvo koje mnogi prepoznaju tek kad zastanu:
“Taj glas, taj ‘nabrijani’ ton. Poznat mi je cijeli život. Čini mi se da je oduvijek tu. I kada nema glasa, ostane osjećaj koji ostavi taj glas. Kada radim, onda ga nema. Onda sam nesvjesna, ili ga ne čujem dobro. Nakon radnog dana budem ‘krepana’, a zapravo ne znam ni od čega sam krepana, jer radim posao koji mi je poznat.”
Ovdje dolazimo do prvog važnog uvida: umor nije uvijek posljedica količine rada. Ponekad je posljedica unutarnjeg odnosa tijekom rada. Ako tijelo cijeli dan funkcionira u blagoj napetosti, ako živčani sustav radi u stanju pripravnosti, ako se energija troši na unutarnju kontrolu i samokritiku – iscrpljenost je logičan ishod. Ne zato što “radiš previše”. Nego zato što radiš protiv sebe. ‘Progoniš’ sama sebe.
“Glas je uvijek u budućnosti”. – rekla je. “On me tjera da radim, kritizira me, kontrolira me. Donosi mi umor i smoždenost. Govori mi da nisam dovoljno dobra. Moraš napraviti ovo, čekate još da napraviš ovo… Nisi napravila ovo, nisi ništa stigla napraviti…”
Ovaj glas nikada nije u sadašnjem trenutku. On ne registrira ono što jest. Ne vidi ono što je napravljeno. On je stalno malo ispred. U sljedećem zadatku. U sljedećem “moraš”.
Psihološki gledano, ovo je tipičan obrazac ‘unutarnjeg kritičara’ koji se razvija kao mehanizam prilagodbe. Njegova funkcija nije da te uništi, nego da te zaštiti – od pogreške, od odbacivanja, od osjećaja nedovoljnosti.
Problem je što tijelo ne zna razliku između stvarne prijetnje i unutarnjeg pritiska. Za tijelo, stalni “moraš” je stres. A stres, kada traje dugo, ne vodi u produktivnost – vodi u tiho, kontinuirano iscrpljivanje koje te troši više od bilo kojeg fizičkog rada.
“Ono što u dubini sebe mislim da sam ja ‘ljenčina’. I sama sebi sam to govorila godinama. Sada je puno manje, sada je puno bolje. Ali, i dalje vidim da nisam dobro.”
Zamisliti taj paradoks zapravo i nije potrebno – dovoljno je osjetiti ga. Radiš do iznemoglosti, sustav ti vrišti od umora, a iznutra se i dalje nazivaš ‘ljenčinom’. To je taj nabrijani glas, koji ti ne dopušta da budeš svjesna onoga što radiš dok to radiš. Drži te stalno malo izvan sebe, u sljedećem zadatku, u sljedećem “još samo ovo…”.
Kada se u nama formira zaključak “ja sam ljenčina”, sve se počinje organizirati oko toga da se to uvjerenje potvrdi. Svaki odmor postaje ‘nemoguća misija’. Svako usporavanje izgleda kao dokaz da je taj zaključak istinit. I tada glas dobiva svoju logiku: ako sam “ljenčina”, onda me nešto mora stalno gurati, kontrolirati i držati u pokretu. Ali, cijena tog stalnog unutarnjeg ‘guranja’ nije veća disciplina, nego sve veća iscrpljenost.
Ovo iskustvo nije strano ni meni. I moj unutarnji glas bio je jednako takav. Zbog njega godinama nisam spavala. Moj radni dan trajao je i po 18 sati. Uvijek sam kasnila – ne zato što sam bila neodgovorna, nego zato što sam u grču morala “obaviti još samo ovo jedno” prije nego krenem.
Odmor nije bio opcija, jer odmor je u mom svijetu značio opasnost. Kad bih stala, osjećala bih se lijeno. Dugo sam mislila da su mi ta očekivanja nametnuli roditelji. Ali, istina je bila drugačija. Sama sam sebi nametnula taj nehumani tempo.
Gledala sam svoje roditelje, njihov ritam, njihov način života, i pokušavala sam im se približiti. Postati ista kao oni. Jer negdje duboko postojao je tihi zaključak: ako budem kao oni, možda ću tada biti viđena. Možda ću tada biti prepoznata onako kako zaslužujem.
Danas, kad pogledam unatrag, vidim i onaj najteži dio te borbe – tišinu u kojoj sam živjela. Taj unutarnji ‘gonič’ te izolira. Dok radiš tih 18 sati, ti si sama. Sama u svom strahu da nisi dovoljna, sama u tempu koji nitko ne traži, zaboravljajući živjeti svoj život.
Kada rad(oholizam) postane disocijacija – bijeg od osjećaja
Zanimljivo je primijetiti zašto glas nestaje dok radimo. Ne zato što je nestao, nego zato što se fokus prebacio. Vrlo često se događa blaga disocijacija – funkcionalno odvajanje od tijela kako bi se zadatak mogao izvršiti. Ali, tijelo pamti.
I kada rad stane, ono što je bilo potisnuto počne se vraćati. Zato dolazi umor “bez razloga”. Taj glas koji te naziva ‘ljenčinom’ zapravo je mehanizam preživljavanja koji je s vremenom otišao u krajnost. Naučila si da je rad tvoja ‘valuta’. Da si sigurna samo dok si u pokretu. Za tvoj živčani sustav, odmor nije regeneracija – odmor je ‘prijetnja’.
Kako se osloboditi unutarnjeg kritičara i ‘goniča’
Ovaj se glas ne rješava “pozitivnim mislima”. On je zapisan duboko u tvom živčanom sustavu. To je put kojim tvoj mozak ide godinama. Ali, obrazac se može početi mijenjati:
Prepoznavanje u realnom vremenu: kad čuješ “nisi ništa stigla napraviti” – zastani. To nije činjenica, to je glas ‘unutarnjeg goniča’, koji pokušava održati kontrolu.
Rad sa tijelom (poput Brainspotting-a): ovaj obrazac nije samo mentalan. On se osjeti u tijelu – u prsima, trbuhu, disanju. Kroz rad s tijelom dopuštaš sustavu da otpusti tu stalnu napetost.
Zamjena “moram” sa “biram”: ne kao fraza, nego kao stvarna provjera. Kada nešto napraviš iz izbora, tijelo reagira drugačije nego kad je u prisili.
Redefiniranje odmora: počni sa malim koracima. Sjedni pet minuta i ne radi ništa. Kad krene nemir i glas koji te naziva ‘ljenčinom’ – ostani. Diši. Tako učiš sustav da je sigurno stati – ti si vrijedna i kada ne radiš ništa.
Danas je taj moj glas dobio drugu funkciju. Ne zato što sam se uvjerila da sam ‘vrijedna’, nego zato što sam kroz rad s tijelom otpustila potrebu da stalno sustižem nešto ili nekoga. Ili da mije potrebna nećija potvrda da vrijedim.
S klijenticom trenutno radimo na tome da se taj unutarnji glas postupno utiša i uspori, a da njezino tijelo izađe iz stalne pripravnosti i počne prepoznavati stanje sigurnosti, a ne samo napetosti.
Tvoja vrijednost se ne mjeri tvojim ‘umorom’. Nisi “ljenčina” ako ti treba odmor. Ovaj glas neće nestati preko noći, ali može prestati voditi. Možeš ga čuti, a da ga više ne slijediš automatski.
I možda je najvažnije vidjeti da on nije dokaz da s tobom nešto nije u redu. On je dokaz da si dugo pokušavala biti dovoljno – na način koji te umorio. Sada učiš drugačije. Ne tako da prestaneš raditi, nego tako da prestaneš raditi protiv sebe. I to je promjena koja se ne vidi izvana, ali se vrlo jasno osjeti iznutra – u trenutku kad prvi put sjedneš, ne napraviš ništa, i ostaneš tu.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
