Magija Božića – Kako život posmatrati kao bajku

U posljednjih nekoliko dana često čujem komentare poput: “Opet Božić!” ili “Kako je brzo prošla godina!“. Vjerovatno to tako većini izgleda, ali od jednog do drugog Božića se dosta toga izdešava svima nama. Dosta promjena, dosta momenata koje smo sami poželjeli, ili kreirali, ali i dosta momenata koje su nam došli kao sudbina.

Lično obožavam Božić i puno truda uložim da cijela kuća bude okićena i svjetlucava. Dnevni boravak, trpezarija, spavaće sobe, ulazna vrata, vrt ispred kuće i vrt iza kuće, sve je ukrašeno i svjetlucavo. I naša čitava ulica je takva, pa prolaznicima prosto zastaje dah od nekog skoro dječijeg ushićenja i radosti. Sve izgleda kao bajka…

U mjesecu decembru odbrojavamo jednu godinu koja ima 365 dana. Svaki dan u decembru je jedan dan manje od ove godine. Odbrojavamo jedan kraj i priželjkujemo jedan novi početak, jedan novi put, jedan novi izazov.

Svaki puta iznova proživljavamo jedan divan životni ciklus. Sanjarimo i maštamo o svojim željama za nastupajuću godinu i svako živi svoju bajku.

U mojoj bajci me svaka svjetiljka pravi svjesnom i podsjeća me na neke momente koji su prošli i koje ne želim da zaboravim, ili me podsjeća i na neke momente koje iščekujem da dođu. Ali, isto tako me podsjećaju i na momente koje nisam poželjela, a našli su se jednostavno na mom putu i ostali na mom putu kao sudbina. Jedan proces svjesnosti počinje u momentu neke vrste kraja.

Ako gledamo svoj život kao na bajku to nas čini ko-kreatorom sudbine, jer uvijek možemo pronaći novi iskonski lik u sebi i svom životu. Svoj život gledati kao na bajku znači da ga gledamo iz neke više perspektive, kao da je to scenario koga smo sami napisali.

Pri tome ne smijemo zaboraviti da ni jedan glavni junak u bilo kojoj bajci ne dobije i nema sve što želi, već naprotiv dobije ono što mu je potrebno da postane kompletna osoba. Isto tako nam ni jedna bajka ne govori samo o lijepim momentima i događanjima, naprotiv govori nam o preplitanju dobrog i lošeg i uvijek se glavni junak nosi sa svim što mu je došlo na put.

Koliko god da nam je nekada teško u životu moramo prigrliti svoju sudbinu i voljeti je. Tek tada shvatimo da u njoj postoji pouka i poruka. Velika je razlika u tome šta želimo i šta nam treba, ali je uvijek bitno pitanje:

Šta nam treba da postanemo kompletne osobę?

Kada sam ja bila mlada i sanjarila o svom životu sve želje su išle u pravcu materijalnog. Sanjala sam da budem bogata, da mogu da si priuštim i kupim i najmanju sitnicu. Danas mogu reći da imam komforan život, ali još uvijek se ne mogu razbacivati novcima, znači nisam bogata kako sam zamišljala.

Kada se zagledam u svoje božićne svjetiljke one mi bude svjesnost i daju odgovor da mi je u mom životu uvijek bila potrebna ljubav, a ne novac, da pobijedim neke prepreke i da postignem što želim. Danas živim ljubav, vjerujem u ljubav i u svemu oko mene je vidim. Ne samo ljubav između ljudi, već univerzalnu ljubav kao izvor života. Po tome sam sa sigurnošću bogata i na tome zahvalna.

Kada sam bila mlada uvijek sam tražila i maštala o sigurnosti. Da budem sigurna u nešto ili nekoga i da mi to bude neka vrsta štita. Ni to nisam našla kako sam zamišljala. Danas sa sigurnošću mogu reći da sam naučila osjećati i nositi se sa emocijama. Našla sam sigurnost u sebi i to mi pomaže da akceptiram svoj život i u lijepim stvarima a i kada mi se nešto teško desi.
Kada na ovaj način gledam na svoj život oslobođena sam ljubomore i pohlepnosti. Sada imama svoju sopstvenu unutarnju slobodu pa se mogu svaki puta ponovo izdići i započeti životni proces, koji za mene ima smisla.

I moja sjećanja imaju drugačiji oblik kada ih se sjećam iz perspektive lične bajke, pa su i tada moje želje još veće i bitnije. Svjesna sam da me moje želje i nada da ću ih ispuniti konstantno podsjećaju ko sam ja. Zato je i u mojim božićnim svjetlicama jako puno novih želja. Ne moraju mi se ispuniti ali kroz njih mi se pokazuje kakav život želim da živim. Možda mi na moj put dođu potpuno neočekivane stvari. Tako je to ako vidiš život kao bajku.