Mogu li nas ljudi razočarati? Ili mi razočaramo sami sebe i prebacimo odgovornost na druge. Izdamo sebe. U posljednje vrijeme nekako se meni u životu nakupilo događaja koji su me naveli da razmislim o tome koliko slušam sebe, a koliko pristajem jer mi se ponuđeno u datom trenutku čini interesantno, zanimljivo, jedan brz izlaz.
Do sada sam naučila da nema brzih izlaza i rješenja, ako želim da je sve napravljeno kako treba, da su temelji postavljeni ispravno i da je sve završeno što je trebalo biti.
Unutarnji glas. Intuicija. Šesto čulo.
Dobila sam priliku. “Znam da ti treba. Uđi, koristi prostor. Ja kada dođem ponekad, koristit ću ga dan dva a do tada si ti tu. Razmisli par mjeseci dok si ne organiziraš nešto svoje.”
Razmišljam o ponuđenom. Važem. Glava kaže da. To je sasvim prihvatljivo. Onaj unutarnji osjećaj vrišti neeee. Konzultiram se. Dobijem potvrdan odgovor da, da, to je to.
Naravno, konzultiram se s osobama za koje podsvjesno znam da će mi potvrditi ono što je moja glava rekla i dati još koji “dobar” razlog koji potvrđuje odluku. Onaj osjećaj unutar mene i dalje je prisutan, intenzivan. Ignoriram ga. Ignoriram i misli koje su povezane s njim, a govore mi zašto to nije dobro za mene.
Pristajem. Nisam mirna. Stalno mi se negdje onako poput sjene vuče sumnja. Ne radujem se, ali ne preispitujem svoju odluku. Ne može moja glava biti u krivu. Odbijam primijetiti osjećaj. Oprezna sam sa zadovoljstvom i veseljem koje ta odluka donosi. U biti ga nema. Primjećujem da sam planove koje sam imala prije ponude stavila na čekanje. Dobri su. Guraju me prema naprijed. Ka ostvarenju. Ponuda me uljuljala. Uljuljala u poznatu sigurnost u kojoj sam bila i do sada, a iz koje sam se željela maknuti.
Primjećujem promjenu. Ne odgovara mi. Imam osjećaj isti kao i onaj unutarnji glas koji mi govori: ne, to nije za tebe. Ignoriram i to. Ignoriram, jer je navika na onaj osjećaj uljuljane prividne sigurnosti toliko jak, poput super ljepila i prekrasne svjetlosti da me stalo vuče k sebi. Onaj unutarnji glas, osjećaj sve je jači. Misli su sve intenzivnije.
Poruka kao znak
Dolazi poruka. “Znaš, ipak je nešto iskrsnulo i ja moram povući ponudu.” Čitam i cijeli niz osjećaja u meni. Sjednem i po prvi put osjećam. Ne mislim. Osjećam olakšanje, osjećam tugu, ljutnju, izdaju, bol, radost. Sve u jednom. Ne dopuštam glavi i mislima da krenu raditi svoje. Osjećam svoje tijelo i što mi ono govori. Krupne tople suze kotrljaju mi se niz lice. Emocije su uzburkane, pojačane. Potrebno mi je vrijeme da ih primijetim i otpustim.
Olakšanje, jer je odluka koja je donesena napravljena umjesto mene. Tuga zbog načina na koji je priopćena mi ta odluka. Ljutnja jer sam smatrala naš odnos prisnijim negoli ta druga osoba. Izdaja. Izdala sam sebe, onaj svoj unutarnji glas nisam slušala. Bol ponovo je vezana za mene, razočarala sam sebe, nisam se slušala. Radost jer sam bila u stanju sve to primijetiti, mirno odgovoriti i ne okriviti osobu za povučenu namjeru.
Ne može me čovjek razočarati. Ne mogu ni ja razočarati samu sebe. Mogu preuzeti odgovornost za svoje misli, svoje odluke, svoje reakcije. Svoje emocije. Za sve ono što želim vidjeti i sve ono što ne želim vidjeti. Ono čemu ja dajem značaj na određeni način u određenom trenutku jer mi tada tako koristi. Richard Davidson, jedan od pionira istraživanja mindfulnessa, rekao je:
„Naš mozak se neprestano mijenja, htjeli mi to ili ne.“
Za njega je mindfulness: „preuzimanje odgovornosti za upravljanje vlastitim umom.“ Kada preuzmemo odgovornost za upravljanje našim umom, on gubi snagu. Misli se utišavaju i dajemo sebi priliku osjetiti svoje tijelo. Primijetiti osjećaje i senzacije. Promotriti ih. Ne reagirati iz njih. Za to treba strpljenja, vremena i hrabrosti. Odlučiti se na novi način živjeti svoj život gdje je odgovornost u potpunosti u našim rukama.
Mindfulness ili svjesnost je stil života koji njeguje stav promatrača. Mijenja nas. Bolji smo prema sebi i prema drugima. Nježniji. Ovaj svijet danas treba ljubavi, nježnosti i suosjećanja. Da ih pružimo sebi i drugima
Više o mindfulness praksi i online treninzima mindfulness-a pročitajte na: www.dubravkafazlic.com. Moj e-book ‘Moje Mindful Jutro’ možete kupiti klikom na ovaj link.
O Autoru
Dubravka Fazlić
Ja sam Dubravka, dipl. oec., terapeutska savjetnica, poduzetnica i učiteljica mindfulnessa. Karijeru sam počela graditi u obiteljskoj tvrtki koja je u to vrijeme bila vodeća proizvodna tvrtka u segmentu pekarstva. Ekonomski fakultet, izazovni duh i životne okolnosti dovele su me do rada u vodećim ugostiteljskim tvrtkama, gdje sam bila konzultant i menadžer. No, višegodišnji nebrojeni radni sati te ubrzan i stresan način života doveli su me i do burnouta, 37 kilograma viška i potrebe za promjenom. Okrenula sam se radu na sebi i upoznavanju sebe na drugim, dubljim razinama, što je rezultiralo promjenom karijere. Urođene komunikacijske i liderske vještine izbrusila sam kroz niz edukacija i postala terapeutski savjetnik, Coach i NLP trener. Upoznala sam se s mindfulness-om, koji je postao temelj moga rada. Prva sam generacija učitelja Mindfulness Based Living Course u Hrvatskoj, na što sam posebno ponosna. Life-Work-Wellbeing program koji danas podučavam sadrži elemente trenutno najaktualnijih terapeutskih pravaca i tehnika koje imaju znanstvenu podlogu. Moje savjete i kolumne možete čitati na portalima Sretna Žena, Ljepota I Zdravlje, Sensa i dr. Za dnevnu dozu inspiracije i edukativne objave kako voditi svjestan život, pridružite se mojoj Facebook grupi Be You – sa Dubravkom Fazlić i pratite me na Instagramu. Na mom YouTube kanalu, možete pronaći vođene mindfulness meditacije.
KRATAK SAŽETAK
Toggle
Leave a Comment
You must be logged in to post a comment.