Self Love Ritual – Pismo suosjećanja prema sebi

Pa, gdje sam tu ja? Koliko uloga dnevno promijeniš, draga? Da, da, ti? Tebe koju gledam upravo sada u ogledalo? Gledam te i vidim? Vidim sjaj u tvojim očima. iza njega krije se: tuga, umor, zasićenost, izgubljenost. Ovaj put zanimaš me ti. I to nije samo ovaj put. Bilo je toliko puta prije ovog kada sam prozivala tvoju pažnju, usmjerava te. Budila. Nisi se odazivala. Nisi mogla, nisi znala. Gledale smo se kroz veo navika, uvjerenja, tuđih spoznaja o tome kakva bi trebala biti. Gledala sam te, a ti si vidjela, a nisi vidjela. Tijelo kako mijenja oblik. Kosu koja je neposlušna. Novu boru na licu. Ocjenjivala, prosuđivala, kritizirala. Sebe.

Koliko razgovora smo započele i nismo završile. Koliko toga si vidjela i okrenula glavu od sebe, jer nisi bila spremna vidjeti. Nisam tu da bih ti sudila. Tu sam jer sam uz tebe. Volim te i cijenim i želim ti da živiš. Sebe i za sebe. Želim ti podstaviti neka pitanja. Otvori srce, i daj mi odgovor na njih.

“Gdje si ti u svome životu?”

Koliko uloga igraš? Onu kćerke, sestre, majke, tetke, žene, ljubavnice, radnice, nadređene, podređene, čistačice, kuharice, tajnice, istraživačice, učiteljice, tješiteljice, organizatorice, nositeljice…? Kome sve si se podredila u životu i čemu? 

Koliko trenutno imaš prijatelja oko sebe koji te samo nazovu istresu svoje “brige” “Smeće mentalno” i okrenu se. Kako te tvoj poslodavac tretira? Cijeni li i uvažava tvoje vrijeme i tvoj rad, ili se osjećaš kad odlaziš s posla poput krpe za pod? A, djeca – daju li ili samo uzimaju (uzmi u obzir koliko djeca imaju godina)?

Kada si zadnji put bila sebična i za sebe otela sat vremena i skrivećki napravila nešto što te veseli. Pustila muziku i hodala bez cilja. Napunila kadu vodim i bila u njoj dok se voda nije ohladila. Nisi se javila na telefon jer ti se eto nije dalo, a zvala je mama, dijete, ili partner. Da li si primijetila kako sam te pitala kada si zadnji put bila ‘sebična’ za sebe? Tako se osjećaš kada radiš nešto za sebe, kao da ti nije dozvoljeno, kao da zakidaš nekoga drugoga kada biraš sebe.

Znaš, postoji vrijeme za sve. Pa tako i za ove male razgovore koje sada možeš voditi sa sobom i možeš si dozvoliti biti iskrena i otvorena prema sebi. Bez obzira na to što u mislima će ti nailaziti one stare navike koje imaš i pokušat će te odvući na svoju stranu. Da nađeš opravdanja sa svačija ponašanja u životu prema tebi i za sva ona davanja u životu koja si imala, a nisu rezultirali uspjehom, već ogromnom tugom i razočaranjem. Tada si ih spremila negdje duboko u sebi, nisi mogla se nositi se s njima. Bila si prazna od davanja. Ljuštura si postala i da bi se spasila, da bi se oporavila, da bi prodisala – potisnula si svu bol. Za ona vremena kada ćeš moći s njom. 

I kad dođu ta vremena, prigrli ih. Pogledaj tu bol, osjeti je, budi s njom, dozvoli joj da se izrazi to te ona ti negdje iz prošlosti zove da je iscijeliš, kako bi ti danas lakše disala. Kako bi ti danas znala gdje si i što možeš sebi pružiti.

Od mene za mene. Ljudski je griješiti, ljudski je i praštati. Oprostiti sebi, prigrlili se i dopustiti si vidjeti gdje si, najveći je dar koji sebi možeš dati. Kada vidiš mjesto na kojem se nalaziš, otvaraš vrata prihvaćanju i odluci gdje želiš ići.

Svi smo u životu pogubljeni i preispitujemo svoje odluke. To je normalno i to je ljudski i daje nam priliku da reflektiramo i napravimo nove izbore. Stvaramo nove puteve. Onda kada želimo vidjeti i biti iskreni prema sebi. Najljepši i onaj najkompleksniji je odnos s nama samima. Njegujte sebe. Promišljajte. Budite nježni prema sebi. Zadovoljite svoje potrebe. Živite. Budite prisutni sa sobom.